Desničari bi iz ovoga trebali naučiti kako je to kad se čovjeka etiketira i dezavuira samo zbog nacionalnog ili vjerskog identiteta, a da pritom uopće nije važno za što se taj čovjek zalaže i kakav je njegov profesionalni i životni habitus.

Dok je Zlatko Hasanbegović još bio član HDZ-a i član predsjedništva s najvećim brojem osvojenih glasova, jedan prvoborac i lokalni HDZ-ovac rekao mi je da je Hasanbegović "odličan, ali šteta što je musliman". Kad sam ga upitao zašto je bitno kojeg je čovjek vjerskog opredjeljenja, on me samo pogledao i konstatirao: "Pa zamisli da nam sutra predsjednik bude čovjek koji se preziva Hasanbegović!"

Naravno, s takvim biračkim tijelom nisam to mogao zamisliti, a ne mogu ni danas.

Ali nije HDZ jedina stranka koja u svojim redovima ima šoviniste. U svim strankama oni obitavaju, vrlo često reflektirajući i biračko tijelo koje im na izborima daje glasove. Godine 2015. SDP se u maniri staljinističkih obračuna namjerio na izvjesnog Vladimira Ćirića iz Vinkovaca koji je bio na listi HDZ-a za mjesne izbore. Najveći njegov krimen bio je taj što se na tim izborima deklarirao kao Hrvat, iako je SDP tvrdio kako je na svim prethodnim izborima bio Srbin. Nažalost, i HSLS je nedavnim činom svojega bivšeg člana Miroslava Polovanca dokazao kako šovinizma ne nedostaje ni u deklarativno liberalnoj stranci.

Svima je jasno kako se Polovanec uhvatio za jedno prezime samo zato što nije mogao objasniti kako to da je od oporbenog vijećnika postao jedan od trojice veličanstvenih koji su "zbog bolje budućnosti Zagrepčanaca" žrtvovali svoj integritet i moral kako bi omogućili još jednom "Zagrepčancu" da nastavi svoju vladavinu. Polovanec je tim svojim činom zapravo pokazao kako je urbani šovinist, ne prezajući vrijeđati ljude na račun njihovog identiteta i vjerske opredijeljenosti samo kako bi pokušao pojasniti svoje neobjašnjive akrobatske političke sklonosti.

I dok je Polovanec spašavao izvorno zagrebačko prezime "Bandić", blateći nezagrebačko prezime "Hasanbegović", zaboravio je izvrijeđati i pripadnike liste Milana Bandića kojoj se najzad priklonio. Ne znam kako bi na ove ispade reagirali kandidati s Bandićeve liste Ševko Omerbašić i Gzim Ređepi, ugledni Zagrepčani čija prezimena, po njegovom vlastitom kriteriju, ne šmekaju Polovancu.

Ovaj čin pokazuje kako je hrvatsko društvo i njegov mentalitet još uvijek daleko od civilizirane Europe i na razini balkanske primitivne palanke, te svakako nije prihvatljiv i dobar. Međutim, on je koristan zbog barem dvije stvari. Prvo, ovim činom sami se razotkrivaju takozvani liberali i pripadnici građanskog društva kojima je stranka pritom samo smokvin list za njihov primitivizam i šovinizam. Drugo, šovinistima s desnog političkog spektra ovo može biti dobra pouka kako je to kad se čovjeka etiketira i dezavuira samo zbog nacionalnog ili vjerskog identiteta, a da pritom uopće nije važno za što se taj čovjek zalaže i kakav je njegov profesionalni i životni habitus. Desni šovinisti uvijek će najprije izvući nečije podrijetlo i "krivu" nacionalnost kada krenu u političke obračune.

Primjerice, za sotonizaciju Milorada Pupovca bit će dovoljno reći kako je on Srbin, i samo zbog toga valjda bi ga trebalo spaliti na lomači. Niti riječi o tome da Pupovac svojim glasovima drži trgovačku koaliciju na životu, kako je osvjedočeni protivnik slobodnog tržišta i etatist koji državnim novcem financira socijalističke novine koje nekritički napadaju istu tu državu i građane drukčijeg svjetonazora, koji im, gle paradoksa, svojim preskupim porezima plaćaju iste te bljuvotine. Za desničare će Pupovčev istočni grijeh biti jedino i uvijek to što je Srbin. Tako je to u šovinističkom mentalitetu desnog svjetonazora. Sada, kada je na isti način ocrnjena i njihova ikona Zlatko Hasanbegović, možda bi im do mozga mogla doći činjenica kako zaista nije bitno što je čovjek po nacionalnosti i da to ne smije biti kriterij po kojemu će se nekoga cijeniti ili ocjenjivati.

Svijetla točka ovog incidenta je činjenica kako su čak i lijevi mediji žestoko osudili istup Miroslava Polovanca, stajući u obranu dostojanstva Zlatka Hasanbegovića, bez obzira na svjetonazorsko neslaganje. Možda je i to jedan mali koračić koji nam može pomoći u čišćenju našeg mentaliteta od natruha primitivizma. A kad se toga očistimo, možda na red dođe i izborni zakon koji bi onemogućio političko orgijanje i "kriš-kraš" općenje svih sa svima kao što je slučaj u Zagrebačkoj skupštini i Hrvatskom saboru. Sumnjam, ali ipak se nadam.