Riječ 'zlorabitelji' ušla je u hrvatski rječnik kao sinonim za male poduzetnike i obrtnike koji 'varaju' državu plaćajući manji porez nego što je to Vlada zamislila da bi trebali.

Svaki put kad Vlada priprema neke nove regulacije rada u zemlji koja je po slobodi rada i poduzetništva već sada u rangu s nerazvijenim afričkim zemljama (znači da ima previše regulacija i preveliku poreznu represiju), onda vlada preko svojih novinara pusti priču o nekakvim poduzetnicima, poslodavcima koji "zlorabe" zakone ili "varaju" državu pa to treba nekako "urediti". U kombinaciji s takvom retorikom obično se nađu i neki predstavnici određenog ceha, određene interesne skupine, kojoj će ta regulacija koristiti. I oni će pozivati da se tržište "uredi".

Što to "uređivanje" konkretno znači? Više propisa, veću kontrolu, više kazni. Neki u IT sektoru sada hvale Marićevu inicijativu da se "uredi" područje paušalaca, a vjerujem da će ubrzo požaliti kad shvate da će to značiti češće inspekcijske nadzore i u njihovim tvrtkama gdje će im doslovno mjeriti udaljenost svakog monitora od radne stolice i visinu svakog naslonjača u radnom uredu. Gledat će im koliko su uprihodovali, a koliko isplatili za plaće, pa ako razlika bude veća, onda će ih pitati kako to i slične stvari. Neće im se svidjeti.

Nego, pričajmo konkretno o tim zlouporabama. U Hrvatskoj se kao zlorabitelje u pravilu naziva poduzetnike, poslodavce koji gledaju kako uspjeti na tržištu, kako ostvariti prihode i sačuvati što veći dio od besmislenih nameta.

Ako prihvatite dogmu da to što zaradite nije vaše nego državno, onda vam se stvarno može činiti da onaj tko odluči da gleda kako platiti državi 20 ili 30 posto, a ne 50 posto svoga zarađenog rada, zbilja djeluje kao nekakav zlorabitelj, lopov, prevarant. Ali ta je dogma potpuno netočna. Riječ je o njegovom novcu, koji je on zaradio. Bez njegovog rada država ne bi imala ni onih 20 posto, ništa. Tako da to ne može biti "varanje države", a pogotovo nekakva krađa novca poreznih obveznika.

Naravno, problem postoji ako imamo ljude koji rade po jednim pravilima i one koji rade po nekim drugim pravilima. To nije pravedno. Ali kako izbjeći te "zlouporabe"? Je li veća regulacija poduzetništva i rada stvarno dobro rješenje?

Ne. Najbolje rješenje bi bilo smanjiti porezno opterećenje svima. Kada bi država uzimala, umjesto pola plaće, jednu četvrtinu ili petinu, velika većina poslodavaca i radnika ne bi gledala kako izbjeći ta davanja. Nitko ne voli biti "u sivoj zoni", svatko bi najradije da radi sve po propisima pa da je miran od svake inspekcije.

Ali da bismo to postigli, regulacije trebaju biti razumne i porezno opterećenje treba biti razumno. Hrvatska je među državama s najvišim stvarnim poreznim opterećenjem u Europi (analiza Ekonomskog laba iz 2017.). Otad se opseg poreznog opterećenja nije bitno promijenio unatoč "reformama" koje se zapravo svode na prelijevanje iz šupljeg u prazno. Do ozbiljnog smanjenja poreznog opterećenja nije došlo, što možemo vidjeti po državnoj potrošnji koja se konstantno povećava. Svaku kunu koju država potroši, ona mora nekome uzeti.

Zato bi oni novinari, koji inače jako vole pisati o nekakvim "prevarantima i zlorabiteljima" u poduzetništvu, trebali malo bolje istražiti temu. Umjesto većih regulacija rada, zahtijevajte smanjenje poreznog opterećenja pa će i zlouporabe biti daleko manje.