Mislim da su desetljeća proleterske diktature u bivšoj Jugoslaviji odnijela danak na mnogim poljima, uključujući i naš pogled na svijet. Marksizam je učio da vrijednost proizvoda proizlazi iz vrijednosti rada koji je na taj proizvod utrošen pa tako postoji gradacija vrsta rada. Rad koji zadovoljava "osnovne" potrebe je najniže na ljestvici vrijednosti. Uglavnom je to fizički rad na proizvodnji hrane, skloništa, infrastrukture itd. Intelektualni rad je, po marksizmu, taj koji zadovoljava neku našu "duhovnu nadgradnju" koja dolazi tek kad se podmire osnovne potrebe.

Iz te gradacije proistekla je i praksa da se u bivšoj Jugoslaviji za svaku vrstu posla dodjeljuje određeni broj "platnih poena" koji onda određuju koliko će tko biti plaćen. "Obični," tj. uglavnom fizički poslovi, su dobivali mali broj poena, a oni upravljački, "intelektualni" su dobivali uglavnom najveći broj poena.

Neću sad ni ulaziti u to zašto je ovakav sistem logički kontradiktoran i nema uporišta u zdravoj ekonomskoj teoriji. Ono što želim istaknuti je kako je taj sistem desetljećima oblikovao psihu naših mladih ljudi. Budući da je sistem nakaradan, takvu je i psihu proizvodio - nakaradnu.

Jedna od ideja koju je taj sistem izrodio je i ona čuvena koju je mnogi roditelj izgovorio: "Idi, dijete, u školu da ne bi morao raditi (fizičke poslove)."

Problem s ovakvim razmišljanjem je taj da onaj tko u školu ide prvenstveno zato što bježi od određene vrste posla vjerojatno neće biti kvalitetan radnik ni u onome za što se školuje, ako uopće i nađe posao. Ne mogu shvatiti kako netko može dozvoliti da mu pokretačka snaga bude bježanje od posla, a ne ljubav prema poslu. Ako netko ide u školu samo zato što tu opciju manje mrzi nego fizički posao, meni je to jako tužna slika.

Točno, ni ja ne radim fizičke poslove sad, ali to nije zato što ih mrzim. Volim ja svakakve poslove, ali trenutno radim nešto što mi se baš sviđa. Ako jednog dana dođe do toga da mi ta opcija ne bude dostupna, bit će još mnogo poslova koji me privlače, uključujući i fizičke.

Točno je da su balkanske ekonomije osakaćene ratom, političkim mahinacijama, nepotizmom i mnogim drugim utjecajima. Ali, čini mi se da je ono što ih ipak najviše sakati naš stav prema poslu.