"Devet najgorih riječi u engleskom jeziku su 'Ja sam iz Vlade i dolazim da vam pomognem'", čuvena je izjava bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana. Amerikanci jako dobro razumiju smisao njegovih riječi i da to nije neki vic, nego najozbiljnije upozorenje, no čini se kao da je opisivao stanje u Hrvatskoj danas. Samo što građani Hrvatske, nažalost, nikako to da shvate.

Specijalnim zakonom "Lex Agrokor", koji je donesen i realiziran u rekordno kratkom roku, mnogi su mislili da je sve riješeno. Država je tu, spašava naša radna mjesta, mislile su blagajnice u Konzumu, radnici u Ledu i ostali djelatnici koncerna. Iako smo upozoravali da je to najgori mogući scenarij i tek početak pravih problema, ljudi su svejedno vjerovali da će ih država, kad postavi svoga povjerenika, spasiti od propasti.

Za takvo vjerovanje u svemoguću državu ne postoji nikakav temelj u dosadašnjem iskustvu, pa čak niti u zdravoj ekonomskoj teoriji. Pogotovo kod nas, u zadnjih 27 godina od osamostaljenja nije zabilježeno da je država uspjela svojom intervencijom spasiti neka radna mjesta na duge staze. Zašto su radnici Agrokora vjerovali da će se to dogoditi baš njima, prvi put u povijesti? Zašto su dobavljači vjerovali da će ih država zaštititi i osigurati da se namire? To su vjerovanja koja nadilaze i najluđe sekte.

Događa se, nažalost, ono što se moralo dogoditi. Agrokor traži daljnje odgode plaćanja, a u isto vrijeme preko države zahtijeva da se njemu sve obveze namiruju na vrijeme. Konzum je poluprazan, gubi kupce koji, normalno, traže bolji izbor pa prelaze u konkurentske trgovačke centre, iz BiH traže da se Agrokor povuče iz njihove zemlje, a Vladin povjerenik Ante Ramljak sad priznaje da će zatvoriti centre koji ne posluju dobro i podijeliti otkaze. Kaže, radnicima ne može sniziti plaće jer već jesu daleko niže od konkurencije.

Budimo realni, zatvaranje viška trgovina, onih koje posluju u minusu, je sasvim logična odluka. Međutim, takvu bi odluku donio i bilo koji vlasnik koji nije državni povjerenik, koji ne radi uz pomoć države. To je vjerojatno trebalo biti učinjeno puno ranije pa se onda Agrokor možda ne bi doveo u situaciju u kojoj je danas. Ali, meni je zanimljivo to što su ljudi vjerovali da će država, kad preuzme upravljanje, nekako čarobnim štapićem učiniti čudo, tako da svi radnici zadrže poslove i da im se još poboljšaju uvjeti. Kako da vam to kažem, ali...Neće.

I sad moram biti grozan, okrutan, pa pitati ono što smo na ovom portalu pitali već puno puta: je li moralo ovako? Što bi se drukčije dogodilo da država nije učinila ništa, apsolutno ništa i da Plenković i ekipa nisu pali na Todorićeve zahtjeve? Možemo samo nagađati, ali ono što sa sigurnošću znamo, to je da sigurno ne bi bilo gore. Koncern bi preuzele privatne kompanije i banke, ono što vrijedi bi se prodalo zainteresiranim kupcima na tržištu, radnici u tim tvrtkama bi sad već imali bolje plaće i bolje uvjete dok bi dio radnika vjerojatno bio otpušten. Otpuštanja će biti i ovako, samo što se agonija nastavlja jer privatizacija (da, mislim na ono što se trebalo učiniti još 1991. godine) još se realno nije dogodila. Agrokor je cijelo vrijeme bio pod zaštitom majke države, i još uvijek je.

Agrokor će trebati nove kredite za koje će država trebati biti jamac. Agrokor te kredite neće moći plaćati. Budući da će država biti jamac, pogodite tko će plaćati milijarde eura duga nakon stvarne propasti Agrokora (koja će se neminovno dogoditi)...Mi. Da, mi ćemo to plaćati, a tko drugi?