Malo je onih koji shvaćaju koliko je Afrika zapravo velika jer klasični, Mercatorov prikaz karte svijeta izobličuje oblike i površine, stoga Afrika izgleda kao da je tek malo veća od SAD-a. Zapravo je Afrika trostruko veća od SAD-a. U nju bismo mogli smjestiti SAD, Grenland, Indiju, Kinu, Španjolsku, Francusku, Njemačku i Ujedinjeno Kraljevstvo, i još bi nam ostalo mjesta. Golem kontinent.

Unatoč tome Afrika nikada u povijesti nije bila jedan od centara svijeta (izuzmemo li drevni Egipat) kao što su to bili Europa, Kina, Indija, Bliski istok i Sjeverna Amerika. Unatoč tome što je povezana sa "starim svijetom" Euroazije, geografske barijere su sprječavale transfer tehnologija, trgovine i civilizacije preko Afrike. Stoga je sve do kolonijalizacije većina Afrike bila sasvim odsječena od ostatka svijeta. Jedini kontakt s Euroazijom je kontinent imao preko jako uskog područja Mediteranske obale. Tek su arapski trgovci zalazili južno od Sahare u potrazi za zlatom, bjelokosti, bakrom, robovima i drugom robom. Ponekad i niz istočnu obalu kontinenta.

I slavni moreplovac iz Kine, Zhang He je plovio istočnom obalom Afrike u svojim ekspedicijama s golemom flotom. Ali svi ti kontakti su bili jako rijetki i bez većeg tehnološkog transfera. Jedna od rijetkih stvari koju je Afrika kroz dugu povijest prihvatila od vanjskih utjecaja, prije kolonizacije, bio je islam, a Arapi su stotinama godina prije Europljana trgovali robljem iz Afrike. Ukratko, Afrika je uvijek bila zatvoreni kontinent, a efekti te zatvorenosti se vide i danas.

Razlog za to je geografija; sama veličina Afrike, relativna neplovnost njenih rijeka, Sahara, prašume, planinski lanci i dva oceana koja ju većim dijelom okružuju. Na sjeveru je kontinent zatvoren Saharom (gostoljubivi obalni pojas je jako uzak), na zapadu Atlantskim oceanom, a na istoku Indijskim oceanom. Kontinent proklet geografijom. Europski kolonizatori su dodatno zakomplicirali situaciju povlačeći arbitrarne neprirodne granice između svojih kolonijalnih posjeda, kasnije država. Neprirodnost državnih granica je stvarala probleme u većini država kontinenta te je bila katalizator sukoba koji su sprječavali bilo kakav gospodarski napredak. Jedan primjer je Libija, koja se prvom prilikom raspala na prijašnje utjelovljenje u obliku triju različitih geografskih regija. Na zapadu regija Tripolitanija, koja postoji još od vremena antičke Grčke, na istoku Cirenaika, također regija još iz grčkih i rimskih vremena te na jugozapadu regija Fezan.

Ipak, Afrika je ustvari najbogatiji kontinent na svijetu, bar kada se mjeri po zalihama prirodnih resursa. Obiluje naftom, zlatom, dragim kamenjem, rijetkim metalima, bakrom i slično. Međutim, to se kroz povijest pokazalo više kao prokletstvo nego blagoslov, što je dovelo do fraze "prokletstvo resursa" iako valja naglasiti da obilje prirodnih resursa ne dovodi nužno do istih problema s kojima se suočava Afrika te su mnoge države u svijetu svoje prirodne resurse iskoristile kao blagoslov, a ne prokletstvo.

Zadnjih desetljeća Afrička bogatstva sve više privlače interes Kine koja traži svježe izvore prirodnih sirovina za svoju rastuću industriju i prilike za investiranje te širenje svog geopolitičkog utjecaja. Već sada približno trećina nafte koju Kina uvozi dolazi iz Afrike, čime uspješno zaobilazi Bliski istok u kojem su SAD i Europa već zauzeli poziciju. Kina je posebno privlačna vladama afričkih država jer ju ne zanimaju zapadne vrijednosti kao vladavina prava, ljudska prava, demokracija, medijske slobode i slično, oko čega je uvijek postojao prijepor s SAD-om i EU, koji su često uvjetovali financijsku pomoć ustupcima na tim područjima.

Afrika već sada ima daleko najveću trgovinu s Kinom, a zadnjih nekoliko godina se promijenio trend od većeg neto uvoza prema neto većem izvozu, što signalizira da je Afrika prestala biti samo izvoznik sirovina u Kinu i polako postaje uvoznik proizvoda iz Kine. Golemi izvoz u Kinu se može objasniti glađu same kineske industrije za sirovinama, kojih ipak ima manje od SAD-a, poglavito nafte.

Ali kako objasniti nagli rast uvoza? Teško da je Afričko tržište tako naglo postalo dovoljno bogato za kupnju industrijskih proizvoda iz Kine.

Odgovor leži u velikim infrastrukturnim projektima diljem Afrike - od izgradnje željeznica i cesta do nekretninskih projekata. Ali Afrika se ne može riješiti svog povijesnog prokletstva resursa pa tako i Kina najviše ulaže u rudarski sektor. Ipak Kina je od 2011. do 2016. znatno intenzivirala svoje investicije dok su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska stagnirali pa iako se Kina trenutno nalazi na četvrtoj poziciji po direktnim stranim investicijama u Afriku, nije teško zamisliti da prestigne SAD i zauzme čelno mjesto. Zanimljivo će biti vidjeti koliko dobro će Kina preživjeti trenutne gospodarske probleme tj. usporavanje gospodarskog rasta te hoće li se uslijed toga više zatvoriti i manje investirati u Afriku.

Upravo zbog usporavanja moglo bi se dogoditi da Kina zatraži vraćanje kredita koje je dala za infrastrukturne projekte (koje je sama radila) državama Afrike. A već sada nekoliko zemalja u Africi najviše duguje upravo Kini. Od 2000. do 2017. kineska država i banke su odobrili 143 milijarde dolara državama Afrike i nacionalnim kompanijama. Kina je već otpisala neka dugovanja prijašnjih godina, što su često radile i države te financijske institucije Zapada, ali je pitanje koliko će biti voljni to dalje činiti s obzirom na to da je sve više indikatora koji pokazuju da je samo gospodarstvo Kine prezaduženo, a mit o štedljivim Kinezima se sve više dovodi u pitanje.

Godine 2011. je u Etiopiji počela gradnja najveće hidroelektrane u Africi i sedme na svijetu u suradnji s Kinom prigodnog naziva "Velika etiopska renesansna brana". Afrika se povijesno sada nalazi u takvoj situaciji u kakvoj se nalazila Europa prije renesanse ili kao Kina prije napuštanja komunističke ekonomske doktrine. Kina će za Afriku imati ulogu kakvu je Kini imao Zapad, investicijama u svrhu ostvarivanja profita će omogućiti državama kontinenta bijeg iz začaranog kruga siromaštva i gospodarski razvitak. Kako je Zapad spasio Kinu od gladovanja, tako bi Kina mogla spasiti Afriku.

Ali vrag je u detaljima. Dok su investicije u Kinu bile primarno motivirane iskorištavanjem jeftine radne snage i proizvodnjom, investicije u Afriku su orijentirane primarno na izvlačenje prirodnih resursa i velike infrastrukturne projekte financirane zaduživanjem. Kod prvog pristupa je puno veći transfer tehnologija i know-how te zemlje primatelji imaju više dugoročnih koristi nego kod drugog pristupa koji je ipak puno više eksploatatorskog karaktera. Naravno, glavni cilj je uvijek dobit, ali to ne znači da se ne događa i transfer bogatstva, tehnologija i know-how, baš kao što se dogodilo u Kini i na temelju čega je Kina postala današnja gospodarska sila.

Apsurdno je tvrditi da su kompanije sa Zapada samo iskorištavale Kinu desetljećima bez da su Kina i njeno stanovništvo imale kakve koristi do toga baš kao što je apsurdno tvrditi da Kina danas iskorištava Afriku bez da stanovništvo i države kontinenta imaju ikakve koristi od toga. Prvo je izdiglo milijune iz siromaštva i gladi pa možemo biti sigurni da će i drugo. Ali kod prvog slučaja je transfer tehnologija i znanja puno veći nego kod drugog te su time i sami efekti na dugoročni gospodarski rast jači. Afrika će sigurno profitirati od kineskog zanimanja za nju, ali će ta korist biti nešto manja nego korist Kine od zanimanja zemalja Zapada za nju u prošlim desetljećima.

S obzirom na to da Kina gospodarski usporava, ostaje još vidjeti hoće li Afrika imati dovoljno vremena da Kineski interes iskoristi kao pogonsko gorivo za vlastitu renesansu.