Hrvatska raste brže od europskog prosjeka, ima inflaciju višu od europodručja i deficit na samom rubu dopuštenog. Ta tri podatka ne opisuju uspjeh, nego fiskalnu politiku koja gura u istom smjeru u kojem već ide gospodarstvo - i to u trenutku kad, za razliku od bilo kojeg ranijeg ciklusa, nemamo ništa drugo čime bismo je uravnotežili.

Tri broja

Prema proljetnoj prognozi Europske komisije, hrvatski BDP nakon rasta od 3,4 posto u 2025. usporava na 2,7 posto u 2026. i 2,5 posto u 2027., uz očekivanje da Hrvatska i dalje raste brže od prosjeka EU-a. Inflacija se pritom procjenjuje na 4,6 posto u 2026., iznad 4,4 posto iz prethodne godine. Deficit, koji je 2025. dosegnuo 3 posto BDP-a, trebao bi se tek blago spustiti na 2,9 posto, a razlog su veliki rashodi za javne investicije, rast plaća u javnom sektoru, mirovinske reforme i socijalne naknade. Javni dug ostaje na 55,9 posto BDP-a.

Za usporedbu: rujanske projekcije ESB-a za europodručje predviđaju inflaciju od 3,0 posto u 2026. i rast od 0,9 posto.

Dakle: rast tri puta brži od europodručja, inflacija bitno viša, a deficit na gornjoj granici. U udžbeniku bi to bila definicija procikličke fiskalne politike - države koja u ekspanziji dodaje potražnju umjesto da je povlači.

Ovo nije nova opaska

Kritika nije stigla ni od oporbe ni iz Bruxellesa nego iz struke, i to davno. Analitičari su već prilikom usvajanja proračuna primijetili da Komisija Hrvatsku još "ne vidi" jer se skriva iza nekoliko članica koje su duboko u proceduri prekomjernog manjka, te da ne postoji razlog zašto država u vrijeme gospodarske ekspanzije ne smanjuje deficit - jer u slučaju krize ili recesije neće imati zaliha.

Poslodavci su bili konkretniji. Lokalna država je, umjesto planiranog suficita, završila u deficitu od 333 milijuna eura, dok je konsolidirana država masu plaća u dvije godine povećala za 46 posto. Podbačaj prihoda od PDV-a uz rast trajnih rashoda, ocijenili su, pozicionira Hrvatsku na rub Procedure prekomjernog deficita.

Ključna je riječ trajni. Plaće u javnom sektoru, mirovine s trajnim dodatkom raspodijeljenim na dvanaest mjesečnih isplata i socijalni transferi nisu ciklički rashodi koji nestanu kad prođe dobra godina. Oni ostaju u bazi. Prihodi koji ih financiraju - PDV na potrošnju napuhanu inflacijom i snažnom domaćom potražnjom - ne ostaju.

Zašto je 2026. drukčija od 2008.

Ovdje je razlika koju javna rasprava sustavno propušta.

Do 2023. Hrvatska je imala vlastitu monetarnu politiku. Bila je ograničena - tečajno sidro i visoka euroizacija ostavljali su malo prostora - ali je postojala. Danas ne postoji nikakva.

Pogledajmo što to konkretno znači. Upravno vijeće ESB-a 10. rujna 2026. podiglo je ključne kamatne stope za 25 baznih bodova pa je stopa na novčani depozit na 2,50 posto, uz obrazloženje da sukob na Bliskom istoku i dalje stvara inflacijske pritiske i da bi inflacija trebala ostati znatno iznad ciljne razine dulje vrijeme.

Ta odluka kalibrirana je za područje s projiciranom inflacijom od 3 posto. Hrvatska inflacija u kolovozu iznosila je 4,1 posto. Ista nominalna kamatna stopa proizvodi, dakle, osjetno negativniju realnu kamatnu stopu u Zagrebu nego u Frankfurtu. Monetarna politika koja je za europodručje restriktivna, za Hrvatsku je popustljiva.

To nije kritika ESB-a. To je konstrukcijsko svojstvo monetarne unije i bilo je poznato prije ulaska. Ali iz njega slijedi jedna neizbježna obveza: u zemlji koja raste brže i ima višu inflaciju od prosjeka unije, fiskalna politika mora preuzeti stabilizacijsku ulogu koju monetarna više ne može obavljati. Mora biti restriktivnija nego što bi bila da smo izvan eura, a ne jednako labava.

Umjesto toga radimo suprotno, i to dvostruko - jer deficit dijelom financira subvencije koje potiskuju mjerenu inflaciju. Vlada je devetim paketom mjera zadržala ograničenja cijena struje i plina, a glavni ekonomist HNB-a upozorio je da je dio domaće inflacije posljedica upravo toga što je Hrvatska kasno počela izlaziti iz subvencija, za razliku od članica koje su energetske potpore povukle ranije i s tim povezane učinke prošle prije nas.

Drugim riječima: trošimo proračunski novac da bismo odgodili inflaciju koju bismo trebali ugasiti, a odgodom je produžujemo.

Argumenti druge strane

Postoje tri dobra argumenta na drugoj strani i sva tri su ozbiljna.

Prvi: dug pada. S 57,4 posto BDP-a u 2024. ide prema 55,9 posto, dakle znatno ispod maastrichtskih 60. Hrvatska drži investicijski rejting na razini A kod sve tri agencije. Teško je govoriti o fiskalnoj krizi kad svi pokazatelji idu u dobrom smjeru.

Drugi: dio potrošnje je nadoknađivanje. Plaće u javnim službama bile su realno niske, mirovine su bile niske, a zemlja u konvergenciji mora ulagati. Rezanje u takvom trenutku znači trajno zaostajanje, a ne razboritost.

Treći: znatan dio deficita otpada na investicije financirane europskim sredstvima, prije svega kroz Mehanizam za oporavak i otpornost. To je privremeni rashod s trajnim učinkom na kapitalne zalihe — nije potrošnja.

Zašto ti argumenti ipak ne drže vodu

Prvi argument je najslabiji, iako zvuči najjače. Komisija sama navodi da je pad udjela duga sporiji nego ranijih godina i da ga i dalje podupire snažan nominalni gospodarski rast.

Zaustavimo se na tome. Nominalni rast znači realni rast uvećan za inflaciju. Udio duga u BDP-u pada zato što nazivnik raste brzo, a nazivnik raste brzo velikim dijelom zbog iste one inflacije od 4,6 posto koju fiskalna ekspanzija pothranjuje. Kad se inflacija vrati prema dva posto - a ESB-ove projekcije predviđaju 2,1 posto do 2028. - taj efekt nestaje. Isti deficit od 2,9 posto tada više neće davati pad duga, nego rast.

Fiskalni komfor koji uživamo, dakle, nije rezultat discipline nego inflacije. To je pozajmica, ne zarada.

Drugi argument brka razinu i dinamiku. Može biti točno da su plaće u javnom sektoru bile prenisko postavljene, a da je istodobno netočno da ih treba podizati za 46 posto u dvije godine i to bez ikakvog pravila koje bi rast vezalo uz produktivnost ili uz fazu ciklusa. Prvo je pitanje razine i rješava se jednokratno. Drugo je pitanje mehanizma i ostaje u sustavu zauvijek.

Treći argument bio bi dobar da je istinit za cijeli iznos. Ali EU sredstva su vremenski ograničena i po definiciji nestaju, dok masa plaća, mirovinski dodatak i socijalni transferi ne nestaju. Kad privremeni prihod nestane, a trajni rashod ostane, to se zove strukturni deficit — i on je gori od onoga što se vidi u glavnoj brojci.

Što bi trebalo učiniti

Ne štednja. Nitko ozbiljan ne predlaže rezove u godini s rastom od 2,7 posto. Predlaže se sljedeće:

Deficit u ekspanziji na razini od jedan do jedan i pol posto BDP-a, a ne 2,9 - upravo zato da postoji prostor za tri ili četiri posto kad dođe recesija. Ograničena fleksibilnost rashodne strane proračuna smanjuje mogućnost brze prilagodbe, što dodatno naglašava važnost fiskalne discipline osobito u dobrim vremenima.

Pravilo za plaće u javnom sektoru vezano uz produktivnost ili uz višegodišnji prosjek nominalnog rasta, umjesto pregovaračkog ciklusa koji se slučajno poklapa s izbornim.

Izlazak iz ograničenja cijena energije po unaprijed objavljenom rasporedu, jer subvencija koja traje četvrtu godinu više nije odgovor na šok nego stalna stavka.

I na kraju, ono najmanje popularno: prihodi od novog poreza na nekretnine i od rasta poreza na dohodak u dobroj godini trebaju ići u smanjenje deficita, a ne u nove trajne rashode.

Poanta

Ulazak u europodručje bio je dobra odluka i ostaje dobra odluka. Ali on je donio jedan aranžman koji se ne može birati selektivno: predali smo instrument koji je amortizirao domaće cikluse, a zauzvrat dobili nižu cijenu zaduživanja i stabilnost. Taj aranžman funkcionira samo ako fiskalna politika preuzme posao koji je monetarna prestala obavljati.

Hrvatska je uzela nižu cijenu zaduživanja i taj posao nije preuzela. Trenutačno to izgleda kao uspjeh, jer inflacija otplaćuje dug umjesto proračuna. Račun stiže u prvoj godini u kojoj inflacija padne na dva posto, a rast na jedan - i tada će jedini instrument koji nam je preostao već biti iskorišten.