Britanski parlament ima krajnje nezahvalan zadatak - kako izbjeći Brexit na što manje bolan način. Vremena je sve manje...

Kako se nered oko Brexita bliži barem nekakvoj konačnoj odluci i sutra Parlament glasa o dogovoru koji je dogovorila Theresa May, tim više cijela priča sliči na onu situaciju kad pokušavate iz ogromne hrpe knjiga izvući jednu iz sredine ili s dna. Možda će uspjeti, hrpa će se zatresti, ali ostati u jednom komadu ili će se sve skupa može srušiti uz veliki tresak.

Za početak bih htio staviti sa strane političku dimenziju posve po strani. O tome smo sve već čuli – neizabrani birokrati, suverenitet, neće nama Bruxelles nametati, možemo mi sami, 300 milijuna tjedno za NHS (javno zdravstvo), vratimo kontrolu, smanjimo imigraciju...I to je sve u redu, sasvim legitimna politička pozicija, članstvo u svakom klubu se može preispitati i opozvati. Opoziv je još lakši kad s druge strane postoje realne i jako vidljive mane Europske unije koja zaista postaje prebirokratizirana, s ambicijom da sve više stvari regulira i s galerijom političara koji u najmanju ruku nisu omiljeni.

U tom smislu je EU idealan protivnik – mane su javne i vidljive, a koristi kao primjerice veliko slobodno tržište i sloboda kretanja se uzimaju zdravo za gotovo. Prije samog referenduma, najviše se govorilo o političkoj dimenziji i pitanje se svelo na binaran izbor za ili protiv takvog političkog okvira. Ono o čemu se vrlo malo govorilo i ono o čemu su pobornici izlaska oštro odbacivali razgovarati je praktična strana izlaska iz jednog kompleksnog međunarodnog ugovora koji nije samo politički nego i trgovinski, ekonomski, društveni. Zato ostavimo politiku na tren sa strane i pogledajmo drugo lice medalje.

Britanija krajem ožujka, na jedan ili drugi način, ne napušta samo politički okvir EU nego i 45 godina postupne integracije, sporazuma, poslova, međudržavnih i međuljudskih odnosa koji će izlaskom iz tog okvira postati drugačiji. S jedne strane formalni se odnosi još i nekako mogu dogovoriti i predvidljiviji su, a s druge strane postoji razina neformalne integracije za koju je sad teško reći kako će rasplesti i kakve će učinke imati. U svakom slučaju, prekinuti odnos od 45 godina koji obuhvaća sve razine odnosa je jako kompleksno pitanje koje se na referendumu svelo na jednostavan odgovor da/ne uz ogromnu količinu iracionalne politike (da ne kažem izlizano - populizma).

Za jednu državu koja je nekoć imala imperij i dugu tradiciju diplomacije, trgovine i racionalne politike, Velika Britanija je cijelom procesu pristupila izrazito neracionalno. Prvo je tadašnji premijer David Cameron pred pritiskom svojih zastupnika i zbog rasta UKIP-a pristao na gore navedeno banaliziranje odnosa s Europom na jednostavno pitanje unutra ili van. Kampanja prije referenduma se odvijala isključivo na političkoj liniji – ili si "remainer" (za ostanak) ili si "brexiteer" (za izlazak) – a argumenti su opet bili većinom emocionalno-politički. Rezultat referenduma je donio tanku većinu za izlazak, a onda su krenuli pregovori koji upravo ovih dana završavaju dogovorom koji nikome ne odgovara i koji će najvjerojatnije spektakularno propasti u parlamentu.

Još jedan utjecaj iracionalne politike se pokazao u pregovorima gdje se Britanija dovela u poziciju gdje jednostavno nema više nijednu dobru opciju. Postavili su previše crvenih linija – nije im prihvatljiva sloboda kretanja, ne žele zajedničko tržište ni carinsku uniju, ne žele nadležnost europskog suda pravde, ali ne žele ni tvrdu granicu u Sjevernoj Irskoj i htjeli bi što bolji trgovinski sporazum da gospodarstvo ne pretrpi gubitke. Tako postavljene stvari onemogućavaju dogovore kakve imaju recimo Švicarska, Norveška i Island te kod takvih ograničenja je nemoguće sastaviti ikakav kompromis.

Na kraju, ostaje opcija da se izađe bez ikakvog dogovora i da 30. ožujka Britanija jednostavno prestane biti članica EU, da se na nju više ne odnose nikakvi ugovori koji su vrijedili zadnjih 45 godina. Ovo je u početku bila nuklearna opcija, ali postaje sve realnija kako vrijeme prolazi. I ovo je daleko najmanje predvidljiva opcija jer posljedice mogu varirati od općeg kaosa do privremenih teškoća dok se ne postignu novi dogovori.

Daljnji razvoj događaja je teško predvidjeti jer Parlament preuzima sve veću ulogu u određivanju smjera i želi izbjeći nuklearnu opciju, ali vrijeme za manevre je kratko, a ako se do 29.3. ništa ne dogovori, 30.3. će se Britanija automatski naći izvan unije pa što bude. Koga zanima cijela ova saga, napecite kokica jer sljedeća dva mjeseca će biti jako zanimljivo.

Zaključno, meni se čini da je cijeli Brexit jedna odlična studija iracionalne politike i kako općenito budalesanje o kompleksnim pitanjima na kraju nužno mora stvoriti nered. Politika kao set principa je divna stvar i ne smije se zanemariti, ali isto tako politika je i praktična disciplina koja ima utjecaj na gospodarstvo i sve druge odnose među ljudima i državama. Zato je nemoguće imati kolač i pojesti ga, kao što su neki istaknuti Brexiteri govorili, ne može se iracionalno željeti nešto i to će se ostvariti unatoč realnosti i interesima drugih uključenih u proces.

Da, bilo bi divno da Velika Britanija može odjednom prijeći u svemir u kojem će biti suverena, hiperuspješna bogata država, bez imigranata, s idiličnim odnosima u Irskoj i sa Škotskom koja ne želi otići, sa super povoljnim trgovinskim ugovorom s Europom i cijelim svijetom...Ali realnost je da tu postoje mnogi problemi i prepreke i da za sve to nije baš uvijek kriv Bruxelles i neizabrani birokrati, pa će se odlaskom iz EU ta idilična verzija konačno ostvariti. Isto kao što Trumpov zid neće riješiti problem ilegalne imigracije i trgovine drogom, koliko god to bilo lijepo zamisliti kao magično rješenje.

U tome leži i glavni problem iracionalne politike – nije dovoljno da narod nešto želi, pa nije dovoljno i da narod to izglasa, nego ciljevi moraju biti ostvarivi u realnom svijetu u kojem se interesi isprepliću i nije dovoljno prevaliti jedva 50% na izborima da bi to značilo da se cijeli svemir mora urotiti da se ostvari nečija vizija. Političari su uvijek na izborima nudili vesele i zašećerene vizije budućnosti, ali sad se po prvi put neki od njih počinju potpuno opirati racionalnim argumentima i odbijaju ih uopće saslušati. Jedini način na koji će se takva politika raspasti je izravan sudar sa stvarnošću, koji nažalost nosi i dosta kolateralne štete.