Koliko smo već puta samo čuli priču o tolerantnim, mladim, slobodnomislećim ljudima željnim promjena? I kako je to završilo?

Oduvijek sam imao odbojnost prema sipanju besmislenih fraza u politici jer je to čisti gubitak vremena i podcjenjivanje inteligencije publike. Valjda je sve krenulo od trenutka kad sam 2011. pred izbore otišao u Boćarski dom u Zagrebu na prezentaciju SDP-ovog Plana 21, nadajući se valjda nekakvoj informaciji i politikama. Izdržao sam ravno 15 minuta jer to je bio nepodnošljiv kupus baljezganja opće prakse, visokih ideala, plemenitih vrijednosti i vjere u bolju budućnost. Svi znamo kako je to završilo.

Kako se ni nakon 8 godina stvari nisu pomakle nimalo nabolje, i dalje moramo trpjeti beskonačan niz onih koji nude poštenje i odgovornost, nove, mlade i nepotrošene ljude, stručnost, predan rad, vizije...Jedan od takvih uradaka je i odgovor Dalije Orešković oko pitanja prekida razgovora o suradnji sa strankom Pametno u kojem je nenamjerno sumirala svu ispraznu frazeologiju koja bi trebala proći pod politički program.

Ona smatra da "za učinkovitu promjenu treba široka fronta slobodnomislećih, dobronamjernih, pametnih i uključivih ljudi koji žele mijenjati društvo i koji su se spremni odreći vlastitog komoditeta u ime boljeg i tolerantnijeg društva" te kako su "svi ti mladi ljudi koji su se okupili i koji žele promjenu u političku priču ušli kako bi pokazali da se može kreirati nešto potpuno drugačije, tolerantnije, toplije i otvorenije od ovog što danas imamo".

Prvo pravilo nasumičnog lupetanja je da pojmovi dobro zvuče, ali nitko zapravo ne zna što točno znače u praksi i jesu li uopće pozitivni. Recimo, moj favorit "slobodnomisleći ljudi" – budući da nismo u otvorenoj diktaturi, svi ljudi su slobodnomisleći. Dobar broj ljudi u Hrvatskoj je slobodno domislio da im se isplati poredak u kojem će posao dobiti preko veze, a zauzvrat će glasati za stranku koja im je to omogućila. To što se nekome ne sviđa produkt takvog mišljenja, ne znači da ljudi nisu slobodnomisleći.

"Mladi ljudi" (s pod-verzijama: nova lica, nepotrošeni, nekompromitirani...) su još jedna uspješnica kod svih stranaka, spomenuti mlade je apsolutni imperativ, još bolje okružiti se njima na nekoj pozornici ili u promotivnom spotu. Kad bolje pogledamo, Plenkovićeva Vlada je valjda jedna od najmlađih koje smo imali, od samog premijera pa do nekoliko ministara koji još nisu ušli ni u četrdesete, a glasnogovornik i savjetnik u Vladi su maltene još musavi od čokolina. Eto, sve frca od mladenačke energije, pa opet ne valja.

Mislim da bolje, tolerantnije i toplije (?) društvo i ne treba posebno objašnjavati jer to je tolika uopćenost da nakon što netko izgovori da se zalaže za takvo društvo imam osjećaj kao da me polio kantom mlake vode. Donekle se može očekivati da će političari jedan dio svojih govora posvetiti takvoj praznoj slami, preživi se i to, ali problem nastaje kad ta slama postane glavni dio njihovog programa i vizije, nekakve kule u zraku, bolja društva, tolerancija, mir i jednorozi u duginim bojama.

I to nas dovodi do najnovijih političkih opcija, uz spomenutu Daliju i njen Start, u ring se bacio i sudac Kolakušić (zvonko ime za izbornu listu) koji odjednom hoće i u europski parlament i biti predsjednik države i poharati parlament i njemu je sve vrlo jednostavno. Pogonjeni medijskim svjetlima, postavili su se na višu zaravan humanosti, mira, pravde i sveopćeg napretka. Podržavaju ih mlade, slobodnomisleće mase i samo se čeka da nas sve povedu u bolje i toplije društvo. Svoj optimizam uglavnom temelje na tome da su ispravno detektirali probleme i upravo oni su ta snaga koja će ih riješiti. Osnovni problem s ovakvim postavljanjem priče je da će, prije ili kasnije, pasti pozlata sa tog bullshita i otkrit će se potpuni nedostatak sadržaja, a naći će se i poneka afera pa ni sam Vođa više neće biti tako nedodirljiv.

Drugi veliki problem je stvaranje privida da tu negdje, iza ugla, stoje milijuni birača koji žele promjene i samo se traži netko da ih povede, nekakav Vođa, Mesija, Izbavitelj, Čovjek s Vizijom. Naravno, i to je besmislica, jer da većina za promjene postoji, one bi se već dogodile.

Ono što zapravo treba napraviti je pomiriti se s činjenicom da većina naroda i dalje bira ustaljene stranke iz raznih razloga. S Mesijom ili bez nje(ga), to se neće promijeniti preko noći i potrebno je raditi što jači pritisak za promjene na one koji trenutno jesu na vlasti. Recimo, lokalni primjer HSLS gradonačelnika Bjelovara je odličan pokazatelj kako se realne promjene mogu napraviti, time privući dodatne birače, mijenjati atmosferu i razgovore sa ispraznih fraza na konkretne teme.

Stvar je u tome da je brza i velika promjena preko birališta malo vjerojatna, ali ako pritisak na vlast raste, onda postaje moguće da čak i stare stranke budu prisiljene na promjenu smjera, a to je zapravo i smisao opozicijskog djelovanja kojeg nijedna opozicija kod nas nije nikad usvojila. Mesije uvijek misle da baš oni i samo oni mogu donijeti napredak, a nemaju strpljenja biti godinama u opoziciji i vršiti pritisak na vlast, to je za luzere. Rezultat takvog stava je groblje "trećih puteva" na kojem se traži mjesto više.