Nakon što je Jutarnji list objavio detalje iz ugovora o roll-up kreditu koji je Ante Ramljak, kao Vladin povjerenik, potpisao u ime Agrokora s američkim financijskim fondovima, svi su opet ostali šokirani. Da, država je donijela posebni zakon da bi "spasila" propali koncern, a onda u njegovo ime potpisala ugovor kojim se praktički odriče daljnjeg upravljanja njegovim komadanjem. To vam je ukratko to.

Ima smisla? Ako sad predsjednica države tvrdi da za to nije znala, ako premijer za to nije znao, ako praktički nitko iz vlasti i oporbe "nije znao" - onda ima savršenog smisla. Ono što nema smisla u cijeloj priči jesu komentatori, novinari i političari koji to nazivaju veleizdajom. Dobro, gospodo, gdje ste bili i što ste radili kad se donosio lex Agrokor? Ah da, novinari su grčevito objavljivali tekstove kako "Vlada mora nešto učiniti ili će propast sistemski važne tvrtke proizvesti domino efekt na tržištu i uništiti gospodarstvo". Političari su glasali za lex Agrokor, a malo tko u javnosti je uopće vidio problem u takvom načinu državne intervencije.

Gdje su sad oni silni stručnjaci, od Borislava Škegre nadalje, koji su tvrdili da je lex Agrokor "perfektna intervencija"?

Mi na Liberalu od početka tvrdimo da je država trebala napraviti - apsolutno ništa. Trebale su državne institucije - u prvom redu trgovački sud i državni inspektorat - odraditi svoj posao, proglasiti stečaj, odrediti stečajnog upravitelja i lagano riješiti to kao i bilo koju drugu tvrtku koja dođe u stanje prezaduženosti. Nema puno mudrovanja! Ali, ne, nije se smjelo tako iz nekih "viših" razloga, a ti razlozi sigurno nisu spašavanje tržišta od katastrofe jer nikakve katastrofe na tržištu ne bi bilo.

Tražili ste državnu intervenciju - dobili ste ju. Tražili ste spašavanje mrtvog konja - dobili ste ga. Novi krediti su tu. Za njih ćemo dati guze svi - nema veze, bitno da se Agrokor "spašava". Tako izgleda kad država intervenira. Onaj tko vjeruje da će državni dužnosnici, a pogotovo naši, raditi s milijardama kuna u interesu države ili nacije, taj je zaslužio propasti skupa s Agrokorom. Međutim, to se neće dogoditi. Agrokor definitivno propada, ali Hrvatska neće s njim - osim ako kroz ovaj cirkus od lex Agrokora i svega što je on dozvolio na kraju ne plate najveću cijenu porezni obveznici.

Zanimljivo je pritom istaknuti kako je Ante Ramljak još prije 5 mjeseci najavio da će Agrokor biti prodan "u dijelove", a to sad ponovno potvrđuje dok Plenković uporno ponavlja kako je lex Agrokor spasio koncern od stečaja i raspada. Ovo je stečaj, samo po "naški", a to znači da politika upravlja komadanjem privatnog poduzeća.

Bez obzira na sve zamrzlame u koje su se uspjeli zapetljati, ono što sigurno znamo:

1. Agrokor, unatoč svemu, nije državna tvrtka. Dakle, naciju uopće ne bi trebalo brinuti tko će i na koji način otkupiti njegovu imovinu te što će s njom raditi. Nije me briga.

2. Lex Agrokor je bio totalni promašaj. Dame i gospodo "stručnjaci", priznajte to. Što prije priznate, manje ćete se izblamirati.

3. Ova Vlada mora otići. Bilo bi krajnje neozbiljno da, nakon svega, Andrej Plenković ostane premijer. Ne samo on, ni svi ministri iz područja financija i gospodarstva nemaju više što raditi na vlasti. Dame i gospodo, vrijeme je za izbore. To se nažalost neće dogoditi jer Andrej Plenković i njegovi ministri su i dosad pokazali da ne misle žrtvovati fotelje za obraz, ali Hrvatskoj bi dobro došao novi period političke nestabilnosti. To mislim ozbiljno, bio bi to vjerojatno novi snažni vjetar u leđa našem gospodarstvu koje je nekako krenulo tek lani kad je došlo do političke krize.

Ako pratite političke događaje godinama u ovoj zemlji, onda vas ne bi trebao šokirati splet okolnosti. Hrvatska ekonomska politika radi uvijek suprotno od onoga što bi trebala, pa tako je normalno da imamo vlast koja donosi zakon i postavlja upravitelja da potpisuje polumafijaške ugovore s kreditorima u ime tuđe firme i to za kredit koji bi netko drugi trebao vraćati. To samo govori koliko je ova država zagrizla u kronizam. To se događa kad ne postoji granica gdje se država više ne smije petljati u realni sektor.

Za to nije kriv Plenković iako on ima političku odgovornost. Za to je kriv narod i prvenstveno mediji. Javnost treba imati onaj osjećaj kad je dosta i kad se država treba maknuti iz tržišnih procesa. Kod nas taj osjećaj ne postoji. Kod nas postoji samo onaj etatistički osjećaj da država MORA "nešto učiniti". Iako smo se već stoput mogli i trebali na vlastitoj koži naučiti kako to izgleda kad ova država nešto "učini", mi ćemo opet slijepo to tražiti od nje i sljedeći put kad dođe do neke kritične situacije u gospodarstvu. Neke druge nacije naučile su na tuđim greškama, neke na svojim. Hrvati kao da ne uče uopće.