Nakon Islanda i Švedske, lijevu vladu dobile su ove godine Finska i Danska. Još je samo Norveška ostala kao posljednji bastion konzervativno-liberalne uprave.

Još prije godinu dana nordijskim zemljama su upravljali liberali u koaliciji s konzervativcima (koji su tamo bitno drugačiji od hrvatskih konzervativaca - u nekim pitanjima, poput pobačaja ili imigracije, bliži su liberalizmu), a liberalno-konzervativna koalicija se u nordijskim zemljama naziva desni blok. Samo je Švedska bila iznimka gdje je na vlasti bio lijevi blok (Socijaldemokrati, Ljevica i Zeleni). Desne vlade u nordijskim zemljama provodile su reforme i pazile na državnu potrošnju, stimulirajući gospodarski rast.

Ali onda se, prošle godine uslijed afere bivšeg premijera dogodila prekretnica na Islandu. Na prijevremenim parlamentarnim izborima najviše glasova osvajaju Zeleni. Oni su liberalno-konzervativnu i socijalno-liberalnu stranku povukli u svoju koaliciju, tako da su konzervativci i liberali zadržali ministarstva financija i gospodarstva. Nova islandska premijerka Katrin Jakobsdottir odmah je progurala neke ekonomski ne baš razumne zakone, kao što je izjednačavanje plaća u privatnom sektoru za muškarce i žene, ali pokazalo se da novi zakon nije u praksi drugačiji od dosadašnjega jer i dalje se "jednaka plaća" odnosi na isti posao, iste ostvarene rezultate i isto radno vrijeme, što ipak daje poslodavcima dosta prostora za manevar.

Promjena vlasti na Islandu osjetila se na gospodarstvu. Godišnji rast BDP-a je pao sa 6,5 posto na 1,7 posto ove godine. Ogroman pad.

Ove godine skretanje ulijevo, značajnije nego na Islandu, dogodilo se drugim skandinavskim zemljama. Izgledalo je kao da će lijeva vlada u Švedskoj pasti zbog povijesno loših rezultata na izborima krajem 2018. godine, ali to se nije dogodilo. Nakon dugih pregovora Socijaldemokrati su nagovorili dvije liberalne stranke da promijene blok. Do toga ne bi došlo da nije bilo desnih populista - Švedskih demokrata - s kojima nitko nije htio koalirati. Nakon Švedske došla je Finska, gdje je dugogodišnju liberalno-konzervativnu vlast zamijenila socijaldemokratska. Nakon pada vlade koja nije mogla dobiti podršku parlamenta za ambicioznu mirovinsku reformu, najviše glasova u travnju osvajaju socijaldemokrati. Oni dogovaraju široku koaliciju sa socijalnim liberalima, krajnjom ljevicom i zelenima.

Najveće iznenađenje dogodilo se ipak u Danskoj prošlog mjeseca. Iako je samo mjesec dana ranije konzervativno-liberalna stranka Venstre osvojila na europskim izborima najveći broj glasova, na lipanjskim parlamentarnim izborima pobjeđuje lijevi "Crveni blok" koji čine socijaldemokrati, socijalisti i zeleni. Jedini bastion nordijske desnice ostala je Norveška, gdje je prošle godine konzervativno-liberalna koalicija osvojila drugi mandat (prvi put u povijesti Norveške da jedna desna vlada osvaja dva mandata zaredom).

Vratit ću se na Dansku jer njihova je nova premijerka posebno zanimljiva. Bivši danski premijer Lars Lokke Rasmussen bio je izrazito protržišno orijentiran, a njegova nasljednica je sušta suprotnost.

Mette Frederiksen, nova premijerka Danske je socijaldemokratkinja koja se žestoko protivi imigraciji. Osim toga, ne voli ni prostituciju. Obećala je da će učiniti sve da potpuno zabrani prostituciju u Danskoj. Što se tiče imigracije, preferira "vraćanje imigranata u sjevernu Afriku" radije nego njihovu integraciju, zbog čega su je liberali prozvali za ksenofobiju.

Za razliku od desnih populista, njeni argumenti protiv imigracije su drugačiji. Ona smatra da "cijenu neoliberalne ekonomske politike" (tako je ona zove) i "globalizma otvorenih granica" plaća "srednji sloj". Tvrdi da je okretanje toj "neoliberalnoj ekonomskoj politici" i otvorenim granicama koštalo njenu stranku i cijeli Crveni blok gubitka nekoliko izbora u ovom stoljeću.

Najavila je veliki zaokret u politici, ali ne prema imigraciji jer i ona je glasala za zakon, koji su predložili nacionalisti koji su bili dio prošle vlade Desnog bloka, da država ima pravo imigrantima na granici konfiscirati novac i drugu imovinu. Podržala je i drugi zakon koji su predložili također nacionalisti, o prisilnom radu za imigrante koji primaju socijalnu pomoć. Zbog ta dva zakona Danska se našla na udaru svjetskih organizacija za ljudska prava, ali to se vjerojatno neće mijenjati ni pod novom vladom. Ono što se hoće mijenjati, to su socijalni programi. Rasmussen je provodio reformu socijalne države, a ona sadrži postupno skraćivanje perioda tijekom kojega nezaposleni primaju državnu pomoć. Frederiksen je najavila da se socijala više neće smanjivati nego proširivati.

Na čiji će to račun ići? Na račun gospodarstva, naravno, i radnika koji su u Danskoj već sada među najviše oporezivanima na svijetu. Hoće li Danska izdržati udar ovakve antiliberalne politike? Bit će zanimljivo vidjeti daljnje kretanje danskog BDP-a čiji je rast ove godine iznosio malo ispod 2 posto, što je dosta dobro za razvijeno gospodarstvo. Ako Frederiksen provede u djelo sve što je najavljivala, to bi moglo izazvati pravi gospodarski potres.