Danska će biti prva u svijetu koja uvodi "porez na prdež", objavio je New York Times. Tamošnja vlada naplaćivat će poljoprivrednicima 300 kruna (oko 45 eura) po toni emisije ugljičnog dioksida s ciljem da se ta suma do 2035. godine popne na 120 €.

"Oporezivanje onečišćenja zraka ima za cilj da promijeni ponašanje", rekao je Jeppe Bruss, ministar "zelene tranzicije" u danskoj vladi. New York Times navodi da stočne emisije ugljičnog dioksida "postaju" najveći dio danskog udjela u klimatskom onečišćenju, što je samo ljepši način da kažu da one NISU najveći dio.

Zašto se onda ide baš na oporezivanje vlasnika stoke? Prema Paulu Schwennesenu, autoru na portalu Daily Economy, riječ je o probijanju leda u programu kontrole ljudskog ponašanja. Stoka na poljoprivrednim farmama za početak je najlakša meta. Kad ljudi pročitaju ovu vijest, nasmijat će se. Nitko se neće ozbiljno usprotiviti jer zvuči smiješno i bezopasno. Je li stvarno toliko drakonski, pomislit će, zamoliti poljoprivrednike da smanje prdenje njihovih krava?

Zapravo, ovdje je riječ o najozbiljnijem napadu na ekonomske slobode i taj napad ima ozbiljnu tendenciju da se proširi na cijeli zapadni svijet i na mnoga druga područja osim poljoprivrede.

Branitelji takvih mjera inzistiraju na tome da su one nužne zbog adresiranja problema klimatskih promjena. Krave se smatraju krivima za emitiranje 5,6 metričkih tona godišnjih "CO2-ekvivalentnih" emisija. Ali čak i da je to točno, onda zanemaruju rastuće prepoznavanje da stoka ima kompleksan, možda čak i neto-pozitivan, ukupni utjecaj na ugljične emisije u atmosferi.

I nije stoka jedina koja utječe na CO2, ističe Schwennesen. Na primjer, New York Times proizvodi 16.979 metričnih tona, što znači da samo ta jedna kompanija zagađuje atmosferu više nego 10 danskih farmi. Što bi njegovi čitatelji rekli da moraju plaćati 730.000 $ godišnje, s ciljem da dođe do 1,8 milijuna, dodatnog novca koji bi novine morale naplatiti uz standardnu cijenu?

U bilo kojem slučaju, objašnjava Schwennesen, ovdje se ne radi o klimatskoj znanosti niti o kravljem prdežu. Ovdje se u suštini radi o kontroli i tko će dobiti priliku da okupira komandne visine centralno-planske ekonomije.

Jer da meso i mlijeko zaista predstavljaju toliku egzistencijalnu prijetnju klimi, zar ne bi onda bilo jednostavnije direktno oporezivati konzumente prilikom kupovine mesa i mlijeka, jer konzumenti su ti koji svojom kupovinom daju signal proizvođačima da treba još proizvoditi?

Odgovor je očit: nijedan političar ne želi biti optužen da je kriv za povišenje cijene mesa i mlijeka prosječnoj danskoj baki. Politički, puno je lakše i isplativije napasti poljoprivrednike, proizvođače, dobro znajući da će se trošak poreza na kraju prenijeti na kupce. Samo što će tada poljoprivrednici biti krivi, a ne vlada. Stari trik.