Ovih dana na društvenim mrežama i u zbilji promatram desničare i domoljube koji zdvajaju nad time u što se pretvorila Hrvatska. Pad dinastije Todorić, razotkrivanje Mamićevih i svi drugi procesi zadnjih godina, fino demaskiraju našu noviju povijest, pa i oni sporiji počinju shvaćati tmurnu realnost. Posebno glasno zdvajaju nad činjenicom da je većina naše političke i gospodarske elite svoj uspon započela u vrijeme komunizma te ima jasne veze s nomenklaturom i aparatom nekadašnje jugoslavenske diktature.

Sam nacionalizam bez nekog konkretnog sadržaja je kao i svaki kolektivizam prilično isprazna ideologija iz jednostavnog razloga što ne počiva na filozofskim temeljima i jasnim moralnim okvirima. Vrlo se jednostavno proglasiti domoljubom i desničarem, pa se tako posljednjih dvadesetak godina, otkad bez rata uživamo u vlastitoj domovini, time u prsa busaju i bivši komunisti, notorne Jugoslavenčine, razni kriminalci, kokošari i propalice, bezveznjaci i glupani.

To naravno ne znači da je domoljublje loše. Homo Sapiens žudi za pripadnošću nekoj zajednici i samo su marksistički lunatici pomislili da će taj realni osjećaj pripadanja određenoj kulturi, jeziku, mentalitetu i prostoru, zamijeniti ispraznom fantazijom o besklasnom totalitarnom društvu u kojoj će dominirati lojalnost partiji i vođi.

Poznajem mnogo ljudi koji su iskreni hrvatski domoljubi. Mnogi od njih su bez razmišljanja s puškom u ruci branili ovu državi i sudjelovali u njenom stvaranju. Većina njih bili su hrvatski domoljubi i kada to nije bilo oportuno, u doba jugoslavenske komunističke diktature. Dobar dio od svega toga nije imao koristi, išli su srcem, ne kalkulirajući i upravo njima je namijenjen ovaj tekst.

Kao u Thompsonovom tugaljivom pop pjesmuljku, ti su ljudi stvarno prevareni i izigrani. Hrvatska nikako nije država koju su sanjali i kakvoj su se nadali. Oni ekstremniji zazivaju lustraciju koja je politički nerealna, a manje ekstremni nadaju se pojavi političke snage koja će unutar HDZ-a ili stvaranjem nove stranke, deboljševizirati kadrove.

Međutim, to se neće dogoditi.

Ne mogu se načuditi da ne shvaćaju nešto tako očito. Nakon 27 godina Hrvatska se u odnosu na Jugoslaviju promijenila samo na razini heraldike, a sve ostalo je isto ili vrlo slično. Država je i dalje supermoćni gospodar koji diktira i nadgleda naše živote, birokratska kasta je nedodirljiva, a političari su mesije koja će kao riješiti sve naše probleme.

Pa cure i dečki, zar ne shvaćate da je upravo takva Hrvatska koja je nastavak Jugoslavije s drugim simbolima, idealno stanište za drugove i drugarice koji su okrenuli kapute i nastavili vladati i ponašati se kao da se nište nije dogodilo? Reforma nije moguća i neće se dogoditi. Njihova simbioza s majkom državom je neraskidiva. Praktički sve stranke ustrojene su na način da funkcioniraju kao zavodi za zapošljavanje inače teško zaposlivih kadrova. Neki od njih možda nominalno nisu komunisti, ali duhom i mentalitetom svakako jesu.

Najbolji, a vjerojatno i jedini način da Hrvatska postane demokratskija, nekorumpirana i sretna zemlja slobodnih pojedinaca koji će nesmetano ostvarivati svoje snove, je da se brutalno i nesmiljeno srežu državne funkcije, decimira beskorisna kasta uhljeba i smrska znatiželjna nosurda etatističkog aparata. Crvenoj buržoaziji i komunističkoj birokratsko-špijunskoj kasti treba se naprosto oduzeti omiljena igračka.

Zajebite tu depru i sanjarije o inferiornim ekstremnim i desnim ideologijama i nekakvom novom nacionalnom voždu i - okrenite se liberalizmu! Shvatite da je to pravi antipod vama omraženom komunizmu i jedini način da Hrvatska postane poštenija, bogatija, suvremenija i ono što ste posebno željeli - jača. Istina, morat ćete postati malo tolerantniji prema pojavama koje su vam dosad išle na živac, ali možete vi to.