Piše: Mario Nakić
21.1.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Piše: Mario Nakić
21.1.2018.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Nakon teksta o dječjem radu u nerazvijenim zemljama, u kojem je kolega Branimir Perković stručno objasnio kako i zašto dolazi do dječjeg rada i koja je uloga korporacija, dobili smo različite reakcije čitatelja. Dok su neki shvatili poantu, drugi su nas optužili za "beskrupuloznost" i "opravdavanje profitera". Dopustite mi stoga da pokušam pobliže objasniti ovu temu.
Prvo, nitko od nas ovdje, ni autora na Liberalu, a vjerujem ni čitatelja, ne podržava dječji rad i svi ćemo biti iznimno sretni kad dođe dan kad nijedno dijete neće morati zarađivati za život niti na bilo koji način sudjelovati na tržištu rada. Djeci je mjesto u školi i poslije nje na igralištu, svako dijete zaslužuje edukaciju i bezbrižno djetinjstvo.
Međutim, moramo biti realni i prići ovoj tematici hladne glave. Svijet se nije ravnomjerno razvijao posljednjih 200 godina. Stvari koje su kod nas još prije 50 godina bile normalne, danas su normalne u nerazvijenim zemljama, a nama iz naše perspektive izgledaju nezamislivo ili beskrupulozno. Mnogi Hrvati nisu ni svjesni koliko su zapravo bogati u odnosu na veći dio svijeta. Bitno je razumjeti da se i zemlje tzv. "Trećeg svijeta", one u razvoju, ubrzano razvijaju. To je proces koji moraju proći da bi se razvile i došle do našeg sadašnjeg stupnja. Marksisti vole okriviti kapital, korporacije i "ekstraprofit" jer on je njima dežurni krivac za sve. Ali upravo taj kapital, te korporacije koje ulažu u pogone u nerazvijenim zemljama glavni su razlog zašto siromaštvo u svijetu drastično opada, pa i dječji rad.
Djeca koja žive u zemljama koje nemaju novca da osiguraju svakom djetetu kvalitetnu, a besplatnu edukaciju, djeca koja žive u obiteljima gdje roditelji ne mogu zaraditi dovoljno da ih prehrane, jednostavno nemaju druge opcije da bi preživjeli. I prije dolaska mrskih korporacija i industrijskih pogona djeca su sudjelovala u radu, radili su na poljima puno teže poslove i u gorim uvjetima, a za manju naknadu. I da otjerate sve strane korporacije iz zemalja u razvoju, ta bi djeca opet bila prisiljena raditi za život, samo što bi radila još više i za manje novca, a te zemlje onda nikada ne bi ni izašle iz siromaštva. Ta djeca nemaju ništa od našeg sažaljenja, sigurno im nećemo pomoći bojkotiranjem robe koju proizvode. Baš naprotiv, samo potražnja za njihovom robom može dovesti do još većeg ulaganja i drugih kompanija u njihove zemlje, a to onda silom zakona tržišta dovodi do boljih uvjeta i većih plaća. Onog trenutka kad roditelji mogu zaraditi dovoljno da prehrane cijelu obitelj, prestaje dječji rad.
I to se upravo događa. Dječji rad je tijekom zadnjih 16 godina (od 2000. do 2016.) smanjen sa 16 na 10 posto. Dječji rad u teškim uvjetima je smanjen s 11 na 5 posto. Taj trend se nastavlja i možemo realno očekivati da će za 15 godina dječji rad, pogotovo onaj u teškim uvjetima, potpuno nestati.
Izvor: Međunarodni ured za rad
Ovaj trend drastičnog opadanja dječjeg rada u svijetu je gotovo identičan trendu opadanja stope ekstremnog siromaštva. Ekstremno siromaštvo označava ljude koji žive s manje od 1,9 dolara dnevno (PPP prilagođeno inflaciji i kupovnoj moći). Prema podacima Svjetske banke, ekstremno siromaštvo u svijetu je od 1990. do 2015. godine palo s 37 na 10 posto.
Zanimljivo je da je danas stopa ekstremnog siromaštva gotovo potpuno jednaka kao i stopa dječjeg rada, što potkrepljuje našu tezu kako je dječji rad isključivo posljedica života u ekstremnom siromaštvu. To znači da zabrana korporacija koje zapošljavaju djecu ne bi pomogla toj djeci, već bi joj vjerojatno još otežala situaciju. U nedostatku mogućnosti zaposlenja ta su djeca osuđena na teže, a slabije plaćene poslove, na prošnju na cestama gradova ili na sitni kriminal.
Dobra vijest za one koji stvarno žele dobro djeci u cijelom svijetu jest da su trendovi iznimno pozitivni i da će se ovim tempom za 15 godina ne samo potpuno iskorijeniti dječji rad, nego i ekstremno siromaštvo. To se neće dogoditi zato što marksisti osuđuju dječji rad i zato što se zgražaju nad njim, to se neće dogoditi zato što marksisti bojkotiraju velike korporacije (šalim se, oni su najveći konzumenti - ali njihovo licemjerje ustvari pomaže siromašnoj djeci jer će zbog marksističkog konzumiranja poznatih brendova i ta djeca ranije izaći iz siromaštva). To će se dogoditi prvenstveno zbog globalizacije, investiranja i da - težnje za profitom.
Riječ "profit" je posebno omražena u hrvatskom jeziku, a u zadnje vrijeme osobito se voli koristiti riječ "ekstraprofit". Tako je jedna zaposlenica HRT-a na našoj Facebook stranici komentirala kako su krive tvrtke koje eksploatacijom djece ostvaruju "ekstraprofite". Prvo, oni koji najviše koriste riječ "ekstraprofit" ne razumiju osnove ekonomije. Drugo, to su često ljudi koji sami gledaju samo na svoj profit. Zapitajte se, želite li vi proći jeftinije ili skuplje kad nešto kupujete? Želite li primati veću ili manju plaću? Ako gledate da kupujete povoljnije i ako vam je bitno da zarađujete više, a ne manje, onda ste i vi profiter i ostvarujete "ekstraprofite" na nečijoj eksploataciji jer za marksiste je svaki rad u privatnom sektoru automatski izrabljivanje, eksploatacija i ropstvo. To su ljudi koji mahom nikada nisu radili u realnom sektoru i nikada nisu bili u poziciji da trebaju zaraditi svoju plaću pa na ovaj način, osuđujući poduzetnike, odnosno korporacije koje ulažu u nerazvijene zemlje, oni sebi ispiru vlastitu savjest. Duboko u podsvijesti "ekstraprofit" ekipa dobro zna da mnogi rade i bore se kroz život dok oni žive lijepo na tuđi račun pa im marksizam služi kao sredstvo za pranje savjesti.
Postoji jedan paralelni, marksistički svemir u kojem je svaki rad izrabljivanje, a zapošljavanje je najveći grijeh koji netko može počiniti. U tom svemiru nitko nije zaposlen i svi su sretni goli, bosi i gladni. U ovom, našem svijetu profit pokreće napredak čovječanstva, stvara nova bogatstva i izvlači ljude iz siromaštva na dnevnoj bazi.