POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

POLITIKA

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA

EKONOMIJA

HRVATSKA

SVIJET

ŠKOLA

ZANIMLJIVO

Bojkotiranjem odjeće zbog dječjeg rada činili bismo djeci medvjeđu uslugu



Bojkotiranjem odjeće zbog dječjeg rada činili bismo djeci medvjeđu uslugu

03.11.2017.

PIŠE: Branimir Perković FOTO: Index

Većina ljudi ima dobre namjere. Nitko ne čini zlo zbog toga što mu je to cilj (osim malog postotka psihičkih bolesnika), većina vjeruje da čini dobro. Ne postoje stvarno zli ljudi, postoje samo ljudi koji imaju ili krivi pojam dobra ili krivu sliku načina na koji bi se nešto dobro trebalo ostvariti. U krajnjoj liniji ni Hitler ili Staljin nisu bili „zli“ jer su i jedan i drugi mislili da rade stvari koje su potrebne da bi se dostiglo „više dobro“. Ali njihov cilj, bar kako su oni smatrali, nije bilo zlo nego dobro. Naravno, ni njihov put ni cilj nisu bili dobro, ali puno ljudi radi tu pogrešku da krivo identificiraju dobar cilj i/ili put do dobrog cilja. Ovaj tekst govori o krivom identificiranju puta kao „dobrog“ iako on ustvari proizvodi sasvim suprotne posljedice.

Umjetnik Igor Dobrowolski je prelijepio Varšavu plakatima koji prikazuju užasnu stranu modne industrije i nema nikakve sumnje da se radi o prizorima kakve nitko ne želi vidjeti. Prikazao je kako tekstilne kompanije u zemljama trećeg svijeta iskorištavaju dječji rad da bi smanjile troškove i time proizveli jeftinu odjeću za izvoz u razvijene zemlje.

Većina ljudi zna da se dječji rad koristio u najranijim fazama razvoja kapitalizma, ali nisu svjesni da je dječji rad cijelu ljudsku povijest bio nešto sasvim normalno i prije 500 godina bi svi smatrali smiješnim što se uopće to uzima kao nešto negativno. Dapače, razlog velikih obitelji je primarno bio ekonomski, tj. dodatne radne ruke. Poljoprivreda je i danas radno intenzivna djelatnost iako svaki proces je u manjoj ili većoj mjeri mehaniziran, zamislite kako je tek bilo prije poljoprivrednih strojeva. Obitelji su imale veliki broj djece da bi imao tko raditi na polju i dječji rad je bio nešto što se očekivalo od svih osim bogate aristokracije. U minimalnoj mjeri je to zastupljeno i danas, samo pitajte ljude koji su odrasli na selu. Naravno, to više nije cjelodnevni rad po svim vremenskim uvjetima, nego više simbolična ispomoć, ali praksa da djeca pomažu na seoskom gospodarstvima je još uvijek ostala normalna i kod nas.

U prvim fazama Industrijske revolucije, kada se potreba za radom premještala iz sela u gradove, bilo je sasvim normalno da će se i dječji rad premještati sukladno tim potrebama. Potrebu za dječjim radom je ukinuo veliki rast nadnica, što je dobro dokumentirano podacima o rastu realnih plaća u tom razdoblju i u čemu postoji konsenzus među ekonomistima. Prema procjenama N.F.R. Crafts, prihod po osobi (izraženo u vrijednosti tečaja dolara iz 1970.) je rastao od 400$ u 1760. Na 430$ 1800., do 500$ 1830. da bi skočio na 800$ 1860. godine. Kako su rasle realne plaće, tako je i nestajala potreba za dječjim radom jer su roditelji mogli prehraniti cijelu obitelj s svojim plaćama, a ostalo bi i dovoljno za školovanje djece. Naravno, to nije bio proces koji se dogodio preko noći, ali je prvi put u povijesti dječji rad postajao nepotreban. Sve zahvaljujući Industrijskoj revoluciji i novom ekonomskom sustavu, kapitalizmu.

Kako je dječji rad povijesno nešto što je pratilo sva agrarna društva, i potreban je prelazak na industrijski način proizvodnje tj. industrijalizaciju da bi se on postupno ukinuo, ne može se očekivati da će današnje zemlje koje tek ulaze u tu fazu ekonomskog razvoja moći odjednom ukinuti dječji rad. One jednostavno moraju proći tu fazu rane industrijalizacije u kojoj će se realne nadnice povećavati i tijekom vremena ukinuti potrebu za dječjim radom. Pokušavati zaustaviti taj proces će ga samo dodatno produžiti i time odužiti rok u kojem će dječji rad postati nepotreban.

Slika 1. prikazuje učestalost dječjeg rada (od 10-14 godina) po državama za 2003. godinu. Mnoge zemlje ne prikupljaju podatke o dječjem radu pa su označene sivom bojom. Svijetložuta boja prikazuje zemlje u kojima manje od 10 % djece radi, jarko žuta gdje 10-20 % djece radi, narančasta 20-30%, crvena 30-40% i crna više od 40%. Primijetit ćete da je dječji rad najviše problem nerazvijenih država trećeg svijeta koje su tek zagazile u industrijsku revoluciju te da je udio dječjeg rada manji što je zemlja bogatija. To se savršeno poklapa s povijesnim podacima koji pokazuju da je dječji rad primarno obilježje agrarnih društava i rane faze industrijalizacije, a kako realne nadnice i bogatstvo raste, tako nestaje i dječji rad.


Izvor: Wikipedia, Svjetska banka

Svaka inicijativa koja otežava industrijski razvoj siromašnih zemalja ustvari prolongira dječji rad.

Iz tog razloga svako pozivanje na bojkot tekstilnih proizvoda iz zemalja s velikim udjelom dječjeg rada ustvari toj djeci radi medvjeđu uslugu. To može samo smanjiti potražnju za jeftinim tekstilnim proizvodima iz tih država, a tekstilna industrija je prva industrija koja se pojavljuje u najranijim fazama industrijalizacije, te tako produžiti cijeli proces industrijalizacije i vrijeme koje će biti potrebno za ukidanje potrebe za dječjim radom. Namjera ljudi koji traže bojkotiranje jeftinih odjevnih predmeta iz zemalja s dječjom radnom snagom (što su sve nerazvijene zemlje u kojima se primarno i proizvodi odjeća) je sasvim pohvalna i normalna težnja, ali put kojim žele postići tu dobru namjeru je kontraproduktivan. Naravno da kompanije sa zapada iskorištavaju jeftinu radnu snagu iz nerazvijenih država, i naravno da indirektno potrošači sa zapada profitiraju od te jeftine radne snage i samim time od dječjeg rada, jer bi u protivnome plaćali skuplju odjeću. Ali taj odnos, ma koliko bio nekome odbojan, je nažalost nužan da bi se siromašne zemlje izvukle iz siromaštva.

Većina će sada pomisliti da bismo umjesto puštanja država u razvoju da prolaze prv fazu Industrijske revolucije trebali obasipati iste bespovratnom financijskom pomoći i donacijama. Ali oni malo bolje upućeni znaju da strana pomoć ne pomaže puno Africi. Čak i doniranje odjeće ima negativne efekte na razvoj i gospodarski rast, što je logično jer je to ustvari način na kojim se stvara prevelika ponuda odjeće u tim zemljama, što snižava cijene i čini tekstilnu proizvodnju neprofitabilnom. A kako je tekstilna industrija prvi tip industrije koji se pojavljuje u zemljama u razvoju, jer je radno intenzivna i iskorištava jednu od rijetkih komparativnih prednosti koju siromašne zemlje imaju u odnosu na bogate, a to je jeftina radna snaga, doniranje odjeće ustvari koči ranu fazu industrijalizacije.

Put u pakao je popločan dobrim namjerama, a ovo je primjer toga. Lako je signalizirati svoje vrline, svoju čovjekoljubivost i moralnost, svoj kozmopolitanski duh, svoju duhovnu uzvišenost, a jako je teško prihvatiti stvarnost koja nije uvijek lijepa. Ali negirati stvarnost i realne socio-ekonomske procese nikada nije dovelo do obećanog raja, već dapače, često je dovodilo do stanja sličnijih paklu.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, EKONOMIJA, SVIJET
Teme: DJEČJI RAD (6), ODJEĆA (2), AFRIKA (10), BOJKOT (1)

Vezano

Grbin nas opet proziva, a izbjegava argumentiranu raspravu. Pomozimo mu da se odluči!
(06.11.2017.)

Ljevičarska demagogija otkriva latentne rasiste
(06.11.2017.)

Kako smo uspjeli, objavivši znanstvena istraživanja i činjenice, razljutiti ljude u Saboru i Vladi
(05.11.2017.)

Većina ljudi ima dobre namjere. Nitko ne čini zlo zbog toga što mu je to cilj (osim malog postotka psihičkih bolesnika), većina vjeruje da čini dobro. Ne postoje stvarno zli ljudi, postoje samo ljudi koji imaju ili krivi pojam dobra ili krivu sliku načina na koji bi se nešto dobro trebalo ostvariti. U krajnjoj liniji ni Hitler ili Staljin nisu bili „zli“ jer su i jedan i drugi mislili da rade stvari koje su potrebne da bi se dostiglo „više dobro“. Ali njihov cilj, bar kako su oni smatrali, nije bilo zlo nego dobro. Naravno, ni njihov put ni cilj nisu bili dobro, ali puno ljudi radi tu pogrešku da krivo identificiraju dobar cilj i/ili put do dobrog cilja. Ovaj tekst govori o krivom identificiranju puta kao „dobrog“ iako on ustvari proizvodi sasvim suprotne posljedice.

Umjetnik Igor Dobrowolski je prelijepio Varšavu plakatima koji prikazuju užasnu stranu modne industrije i nema nikakve sumnje da se radi o prizorima kakve nitko ne želi vidjeti. Prikazao je kako tekstilne kompanije u zemljama trećeg svijeta iskorištavaju dječji rad da bi smanjile troškove i time proizveli jeftinu odjeću za izvoz u razvijene zemlje.

Većina ljudi zna da se dječji rad koristio u najranijim fazama razvoja kapitalizma, ali nisu svjesni da je dječji rad cijelu ljudsku povijest bio nešto sasvim normalno i prije 500 godina bi svi smatrali smiješnim što se uopće to uzima kao nešto negativno. Dapače, razlog velikih obitelji je primarno bio ekonomski, tj. dodatne radne ruke. Poljoprivreda je i danas radno intenzivna djelatnost iako svaki proces je u manjoj ili većoj mjeri mehaniziran, zamislite kako je tek bilo prije poljoprivrednih strojeva. Obitelji su imale veliki broj djece da bi imao tko raditi na polju i dječji rad je bio nešto što se očekivalo od svih osim bogate aristokracije. U minimalnoj mjeri je to zastupljeno i danas, samo pitajte ljude koji su odrasli na selu. Naravno, to više nije cjelodnevni rad po svim vremenskim uvjetima, nego više simbolična ispomoć, ali praksa da djeca pomažu na seoskom gospodarstvima je još uvijek ostala normalna i kod nas.

U prvim fazama Industrijske revolucije, kada se potreba za radom premještala iz sela u gradove, bilo je sasvim normalno da će se i dječji rad premještati sukladno tim potrebama. Potrebu za dječjim radom je ukinuo veliki rast nadnica, što je dobro dokumentirano podacima o rastu realnih plaća u tom razdoblju i u čemu postoji konsenzus među ekonomistima. Prema procjenama N.F.R. Crafts, prihod po osobi (izraženo u vrijednosti tečaja dolara iz 1970.) je rastao od 400$ u 1760. Na 430$ 1800., do 500$ 1830. da bi skočio na 800$ 1860. godine. Kako su rasle realne plaće, tako je i nestajala potreba za dječjim radom jer su roditelji mogli prehraniti cijelu obitelj s svojim plaćama, a ostalo bi i dovoljno za školovanje djece. Naravno, to nije bio proces koji se dogodio preko noći, ali je prvi put u povijesti dječji rad postajao nepotreban. Sve zahvaljujući Industrijskoj revoluciji i novom ekonomskom sustavu, kapitalizmu.

Kako je dječji rad povijesno nešto što je pratilo sva agrarna društva, i potreban je prelazak na industrijski način proizvodnje tj. industrijalizaciju da bi se on postupno ukinuo, ne može se očekivati da će današnje zemlje koje tek ulaze u tu fazu ekonomskog razvoja moći odjednom ukinuti dječji rad. One jednostavno moraju proći tu fazu rane industrijalizacije u kojoj će se realne nadnice povećavati i tijekom vremena ukinuti potrebu za dječjim radom. Pokušavati zaustaviti taj proces će ga samo dodatno produžiti i time odužiti rok u kojem će dječji rad postati nepotreban.

Slika 1. prikazuje učestalost dječjeg rada (od 10-14 godina) po državama za 2003. godinu. Mnoge zemlje ne prikupljaju podatke o dječjem radu pa su označene sivom bojom. Svijetložuta boja prikazuje zemlje u kojima manje od 10 % djece radi, jarko žuta gdje 10-20 % djece radi, narančasta 20-30%, crvena 30-40% i crna više od 40%. Primijetit ćete da je dječji rad najviše problem nerazvijenih država trećeg svijeta koje su tek zagazile u industrijsku revoluciju te da je udio dječjeg rada manji što je zemlja bogatija. To se savršeno poklapa s povijesnim podacima koji pokazuju da je dječji rad primarno obilježje agrarnih društava i rane faze industrijalizacije, a kako realne nadnice i bogatstvo raste, tako nestaje i dječji rad.


Izvor: Wikipedia, Svjetska banka

Svaka inicijativa koja otežava industrijski razvoj siromašnih zemalja ustvari prolongira dječji rad.

Iz tog razloga svako pozivanje na bojkot tekstilnih proizvoda iz zemalja s velikim udjelom dječjeg rada ustvari toj djeci radi medvjeđu uslugu. To može samo smanjiti potražnju za jeftinim tekstilnim proizvodima iz tih država, a tekstilna industrija je prva industrija koja se pojavljuje u najranijim fazama industrijalizacije, te tako produžiti cijeli proces industrijalizacije i vrijeme koje će biti potrebno za ukidanje potrebe za dječjim radom. Namjera ljudi koji traže bojkotiranje jeftinih odjevnih predmeta iz zemalja s dječjom radnom snagom (što su sve nerazvijene zemlje u kojima se primarno i proizvodi odjeća) je sasvim pohvalna i normalna težnja, ali put kojim žele postići tu dobru namjeru je kontraproduktivan. Naravno da kompanije sa zapada iskorištavaju jeftinu radnu snagu iz nerazvijenih država, i naravno da indirektno potrošači sa zapada profitiraju od te jeftine radne snage i samim time od dječjeg rada, jer bi u protivnome plaćali skuplju odjeću. Ali taj odnos, ma koliko bio nekome odbojan, je nažalost nužan da bi se siromašne zemlje izvukle iz siromaštva.

Većina će sada pomisliti da bismo umjesto puštanja država u razvoju da prolaze prv fazu Industrijske revolucije trebali obasipati iste bespovratnom financijskom pomoći i donacijama. Ali oni malo bolje upućeni znaju da strana pomoć ne pomaže puno Africi. Čak i doniranje odjeće ima negativne efekte na razvoj i gospodarski rast, što je logično jer je to ustvari način na kojim se stvara prevelika ponuda odjeće u tim zemljama, što snižava cijene i čini tekstilnu proizvodnju neprofitabilnom. A kako je tekstilna industrija prvi tip industrije koji se pojavljuje u zemljama u razvoju, jer je radno intenzivna i iskorištava jednu od rijetkih komparativnih prednosti koju siromašne zemlje imaju u odnosu na bogate, a to je jeftina radna snaga, doniranje odjeće ustvari koči ranu fazu industrijalizacije.

Put u pakao je popločan dobrim namjerama, a ovo je primjer toga. Lako je signalizirati svoje vrline, svoju čovjekoljubivost i moralnost, svoj kozmopolitanski duh, svoju duhovnu uzvišenost, a jako je teško prihvatiti stvarnost koja nije uvijek lijepa. Ali negirati stvarnost i realne socio-ekonomske procese nikada nije dovelo do obećanog raja, već dapače, često je dovodilo do stanja sličnijih paklu.

VIŠE IZ RUBRIKE: LJUDSKA PRAVA, EKONOMIJA, SVIJET
Teme: DJEČJI RAD (6), ODJEĆA (2), AFRIKA (10), BOJKOT (1)

Pregleda: 7758