Kao da država već nije dovoljno naudila napuštenoj djeci komplicirajući udomljavanje i produžavajući proces do iznemoglosti, ideološki prijepori i politizacija problema u stanju su učiniti svaku promjenu zakona nemogućom.

Tko ima pravo udomiti nezbrinutu djecu? Bračni parovi, vanbračne zajednice, samci...ali prvi je uvjet "ispravna" seksualna orijentacija. Dakle, udomljavanje djece nije pravo nego privilegija jer ako nemaju svi jednako pravo pod istim uvjetima, nego je određenom dijelu stanovništva to pravo uskraćeno, onda ne pričamo o pravu nego o privilegiji.

A ljudi se teško odriču privilegija. I onda će vaditi najbezobraznije razloge i izgovore kako bi ih zadržali. Nema veze što nitko od onih koji su za uskraćivanje prava na udomljavanje djece istospolnim zajednicama uopće ne planira udomiti djecu, njemu ili njoj je samo bitno da to "pravo" netko drugi nema. Samo to saznanje ih čini sretnijim, zadovoljnijim bićima.

Ne tako davno, još prije 50-ak godina, homoseksualnost se smatrala bolešću. To je bio službeni stav zdravstvenih organizacija i države diljem svijeta rigorozno su kažnjavale istospolni seks. Danas nam je svima jasno koliko su takvi zakoni bili suludi, barbarski i nepravedni. Ali tada je to bilo normalno i standardno razmišljanje većine građana.

Što se dogodilo u međuvremenu?

Svijet se ubrzano razvio. Prvo, nove tehnologije koje su omogućile lakšu komunikaciju na daljinu. Ljudi se lakše i brže povezuju, upoznaju različite ljude iz drugih dijelova svijeta. Informacije brže i slobodnije kolaju. Većom interakcijom i direktnim upoznavanjem razbijaju se stare predrasude. Homoseksualci danas vode uspješne kompanije i daju veliki doprinos društvenom i tehnološkom napretku čovječanstva. Kako bi danas netko mogao ozbiljno tvrditi da psihički bolesnici pokreću uspješne poslove i stoje iza izuma koje svi koristimo? Dakle, to bi bilo smiješno.

Pa su pronašli drugi argument za zadržavanje svojih privilegija. Djeca! Nema licemjernijeg i jadnijeg načina za obranu svojih ideoloških i političkih pozicija od pozivanja na prava djece. Koliko je konzervativcima zbilja stalo do djece?

Opravdavanje neravnopravnosti društvenom stigmom ima smisla kao i opravdanje nekog vandalskog ponašanja mentalitetom. Zašto se netko tuče na ulici? Takav je mentalitet, ne možemo to spriječiti...Možemo, itekako možemo. To je zadaća države i zakonodavaca. Zato mi je posebno zasmetala izjava Bože Petrova, koji sjedi u Saboru i sudjeluje u donošenju zakona, kad svoju demagogiju brani nekakvom zaštitom djece. Od koga ćete zaštititi djecu, od udomljavanja?

Shvaćam konzervativce, oni su jako nervozni jer imaju protiv sebe silu kojoj ne mogu ništa. Ta sila zove se vrijeme, a ono radi protiv njih i malo pomalo melje sve njihove dogme. U zadnje vrijeme je popularno da se smatraju žrtvama, ali oni zapravo i jesu žrtve. Samo što njihovi "krvnici" nisu ljevičarske udruge ni borci za ljudska prava, njihov krvnik je vrijeme.

Ovo je fotografija s prosvjeda protiv ukidanja rasne segregacije u SAD-u. Ti ljudi su ozbiljno tvrdili da je ukidanje segregacije - KOMUNIZAM. Isto kao što konzervativci danas nazivaju svaki aktivizam za ravnopravnost bilo koje obespravljene manjine komunizmom.

Anketa YouGova pokazala je koliko je društveni napredak munjevit. Još početkom ovog tisućljeća, a bilo je to prije manje od 20 godina, većina Amerikanaca bila je protiv gay braka, a samo jedna trećina je odobravala legalizaciju marihuane. Danas već preko dvije trećine nema ništa protiv gay braka, a skoro 60 posto želi da se legalizira marihuana.

Svijet ide naprijed, ali mi to teško možemo vidjeti jer Hrvatska nazaduje u svakom, a pogotovo društvenom pogledu. Srećom za nas, Hrvatska je nebitna na svjetskoj mapi i imat ćemo zakone kakvi su na zapadu. Zapadne zemlje ovih godina liberaliziraju brak i udomljavanje djece pa će i Hrvatska. Sorry to break the news, ali nećete zaustaviti društveni napredak koliko god to željeli.

Jesam li rekao da se osjećaju kao žrtve? Možete to vrlo lako provjeriti, sve češće se žale na nekakav "teror pederske propagande". Iako je riječ jednostavno o borbi za ravnopravnost, oni to ozbiljno shvaćaju kao ugrozu vlastitih interesa i u tome su u pravu. Gube privilegije. A teško je to, raste nezadovoljstvo ljudi koji su mislili da imaju prednost - zato što su muškarci, bijelci, domaće nacionalnosti, "ispravne" seksualne orijentacije...Više ništa od toga nije prednost! Danas žene završavaju fakultete češće nego muškarci pa se može realno očekivati da će nas prešišati i u ukupnim primanjima.

Sve to može dovesti do panike pa ljudima treba psihijatar. I pojavio se. Ne mislim sad na Božu Petrova, mislim na Jordana Petersona. On im je jednostavno rekao ono što su željeli čuti - da su žrtve marskističkih visokih struktura i ponudio im je način za samopomoć u toj situaciji gubitka privilegija. Treba to nekako prebroditi.

Zapravo se trebamo svako malo podsjetiti da smo prije svega ljudi, a tek onda sve ostalo. Ništa urođeno nas ne čini nimalo vrjednijim od bilo koga na ovom planetu. Sva filozofija oko ljudskih prava može se svesti u jednu rečenicu i ona je jednostavna za shvatiti: sve što smatrate da država ne smije uskratiti vama, treba vrijediti i za bilo koju drugu osobu. Bez iznimke. Nije teško, zar ne?

Ali možete vi to. Svijet će nastaviti napredovati, Hrvatska će nekako puzati za njim. Svi će se morati naviknuti da žive u društvu jednakih prava bez posebnih privilegija. I pomirit ćete se s činjenicom da seksualna orijentacija igra ulogu u određivanju tko je sposoban odgajati djecu, a tko nije, na isti način kao i boja kose, očiju ili - slijedi šok - kože.