Nemojte se poslije žaliti što većina europarlamentaraca ne radi ništa za plaću koju primaju.

Jedna od najnezahvalnijih dužnosti koja vas u političkom životu može pogoditi je naći se u izbornom stožeru u vrijeme očekivanja rezultata. Može se dogoditi da ste iskusni stranački kadar koji će dati izjavu za medije i neizbježno podsjetiti da će biti duga noć i treba pričekati konačne rezultate, ili ste stranački simpatizer koji mora predvoditi pjesmu i skandiranje te se veseliti i onda kad je svima već jasno da su sve lađe potonule.

Javljanja iz izbornih stožera su tradicionalno nešto između cringe-festa i totalnog trasha razine Eurosonga, kad sve delegacije iza pozornice mašu svojim zastavicama, polupijano se klembere i pjevaju, bez obzira koliko bodova su dobili od publike. Stoga, ako ikad budete imali priliku NE BITI u izbornom stožeru neke stranke kad se očekuju rezultati – iskoristite je.

Kad smo već kod Eurosonga, u vidu malo drugačije post-izborne analize, meni se čini da hrvatsko biračko tijelo izbore doživljava kao neku vrstu reality showa gdje se glasa za kandidate na temelju simpatija, izgleda, dojma...a ne po onome što konkretno nude u vidu politika, programa i konkretnih akcija koje će napraviti jednom kad ih odaberemo. I u tom smislu me jučer šokirala iskrena izjava Brune Esih u jednom od tih big-brother javljanja iz izbornih stožera. Bruna je rekla: "Mi našim biračima nismo ponudili ništa osim naših imena, časti i poštenja".

Naravno, za njenu stranku je to očita istina – osim ideološkog hrvatstva, zastava, komemoracija, od te stranke nikad nismo čuli nekakvu suvislu politiku, kamoli smislen program. Ali nije Bruna tu usamljena, vrlo su rijetke stranke koje jesu ponudile politike ili program vezan uz temu samih izbora, čak ni tako očite teme za EU izbore poput ulaska Hrvatske u Schengen, euro, imigracijska politika. Sve se svelo na uobičajeno ideologiziranje domaće upotrebe, obranu hrvatskih interesa od strašnog Brisela i naravno, mitske europske fondove koje moramo povlačiti.

A fondove moramo povlačiti jer političaru nema bolje reklame nego kad nešto u selu ili gradu napravi, s tuđim novcem iz nekakvih tamo fondova.

S druge strane, nije sva krivnja na političarima kad sami birači ne traže ništa drugo nego natjecanje u popularnosti. Je li bahatiji Milanović ili Plenković, je li Bero održao dobar govor ili je beznadno smotan i što točno misle je li dan državnosti bolje staviti na 30. svibnja ili 25 lipnja. Potražnja plitkog sadržaja nužno rađa takvu ponudu i zato se već 30 godina vrtimo u krugu besmislenih rasprava, od kojih se neke ciklički ponavljaju svake godine u isto vrijeme oko važnih datuma (edicija ustaše-partizani), a evergreeni su zabrana rada nedjeljom i pobačaj. Vidljivi rezultati bilo koje od tih rasprava se još uvijek ne naziru.

Stranke i političari koji su izašli s nekim konkretnim idejama ili programima, primjerice Pametno ili HSLS, nisu prošli dobro. Dobro je prošlo HDZ-ovo generičko lupetanje o Europi, SDP-ova ravnopravna Hrvatska, sudac koji će biti predsjednik, premijer, eurozastupnik i višestruki ministar, amsterdamska pristojna i progresivna Hrvatska te difuzna ludost Živog zida koju više nitko ne može pohvatati. Jedina donekle časna iznimka je Ruža Tomašić, koja unatoč tome što je bila na listi koja isto gura neki nedefinirani suverenizam, barem je u svom radu pokazala da se zna fokusirati na neke bitne politike (ribarstvo) i u tome čak biti uspješna u EU parlamentu. Tu se može spomenuti i Biljana Borzan koja je, unatoč tome što se mnogi sprdaju s kvalitetom Nutelle, također barem radila na nečem konkretnom, a ujednačavanje kriterija kvalitete proizvoda nije banalno pitanje. Svi ostali su se zadovoljili budalesanjem opće prakse, a birači velikom većinom nisu ni postavili veće kriterije.

I sad, kad se na kraju priče još jedan izborni cirkus završi time da će od ovih 12 odabranih možda dvoje ili troje dobro raditi svoj posao, a ostali će biti turisti na visokoj plaći, onda će opet biti razočaranja i neznanja što se uopće radi u tom EU parlamentu, samo se beru euri? E jebiga, ovo je bio razgovor za posao, a postavljali smo im nebitna pitanja, srozali kriterije i nemamo se čemu čuditi ako smo zaposlili nesposobne.

Kako biste reagirali da vam kandidat za posao u vašoj firmi dođe i kaže da vam ne nudi ništa osim svog imena, časti i poštenja? Tako je. Samo što ove možete potjerati tek nakon 5 godina. Naučit ćemo valjda jednog dana.