Europski sud pravde nedavno je presudio u korist tvrtke koja je svojim internim pravilnikom zabranila zaposlenicima isticanje bilo kakvih vjerskih simbola na radnom mjestu. Dvije belgijske zaposlenice su tužile svoga poslodavca zato što im je zabranio nošenje marama, odnosno pokrivanje glave na recepciji hotela. One su to smatrale diskriminacijom po vjerskoj osnovi pa su podnijele tužbu. U opisu presude suda, koji je odbio njihovu tužbu, između ostalog stoji: "Interno je pravilo poduzetnika zabrana vidljivih isticanja bilo kakvih političkih, ideoloških i vjerskih simbola, i to nije diskriminativno".

Ova je presuda izazvala niz reakcija u javnosti. Neki su to protumačili kao legalizaciju diskriminacije protiv muslimana i općenito kršenje ljudskih prava, što je netočno.

Sud je ispravno postupio kad je odbio ovu tužbu, to je zapravo bila jedina razumna odluka koju je mogao donijeti. Trebamo imati na umu da je ovdje riječ o privatnoj tvrtki. Vlasnik tvrtke, odnosno poslodavac, ima potpuno pravo postaviti svoja pravila poslovanja. Ako se zaposlenik ne slaže s tim pravilima, uvijek može potražiti drugog poslodavca. To je stvar slobode izbora i upravljanja privatnom imovinom.

Međutim, presuda nije u potpunosti dobra ako ćemo gledati s liberalnog stajališta, zato što sud ističe kako to nije diskriminacija jer je poslodavac u pravilniku zabranio isticanje "svih vjerskih simbola". Drugim riječima, da je zabranio samo simbole jedne religije, to bi bila diskriminacija i poslodavac bi vjerojatno bio kažnjen. Takav pristup u konačnici dovodi do kršenja ljudskih prava jer vlasnik privatne tvrtke bi trebao imati pravo i da diskriminira koga želi. Kao što bilo koja osoba ima pravo u svojoj kući zabraniti isticanje nekih političkih ili vjerskih obilježja ako želi i time diskriminirati neku skupinu ljudi, isto to pravo bi trebala imati i privatna tvrtka.

Naravno, pravo na diskriminaciju ide u oba smjera pa bi takav izbor poslovne politike mogao biti koban jer i kupci imaju pravo bojkotirati koga žele i iz bilo kojeg razloga. Biznis koji se odluči diskriminirati svoje djelatnike ili kupce vrlo vjerojatno će pretrpjeti velike gubitke u poslovanju, što se događa ponekad u SAD-u gdje je diskriminacija (osim rasne) privatnim tvrtkama dozvoljena. No, svatko treba imati pravo biti glup ili zao, a kupci trebaju imati pravo znati kod koga kupuju. Ako netko javno obznani, recimo, da zabranjuje muslimanska ili neka druga obilježja u svome restoranu, on zbog toga ne bi trebao biti kažnjen od strane države, no vrlo vjerojatno će ga kazniti tržište, odnosno kupci koji će svoj novac radije potrošiti u nekom konkurentskom restoranu.

Zato je ovakva presuda samo djelomično dobra.

Pritom trebamo imati na umu, što mnogi novinari nisu shvatili, razliku između privatne tvrtke i države. Ako država ili neka jedinica lokalne samouprave zabrani vjerska ili politička obilježja na javnom mjestu, to je onda kršenje ljudskih prava. Međutim, privatna tvrtka mora imati slobodu poslovanja i pravo na vlastitu poslovnu politiku te snositi odgovornost (pozitivnu ili negativnu) za svoje postupke na tržištu.