Kako smo već pisali, situacija oko Agrokora je uvelike utjecala na restrukturiranje hrvatskog gospodarstva i promjenu poslovanja baziranog na dogovornom klijentelizmu.

Ovih dana se Kraševi proizvodi nude i na policama Lidla, i to ne baš sramežljivo jer su se na policama našli najjači brendovi poput Bajadera, Dorina, Griotte, Domaćica i Napolitanke. Oni koji su tvrdili da se Konzum mora spašavati pošto-poto su doživjeli sudar sa stvarnošću, a stvarnost je da će uvijek postojati potražnja za kvalitetnim proizvodima te za kvalitetu nikada nema straha od nedostatka plasmana.

Ideja da je potreban nacionalni maloprodajni lanac da bi se prodavali domaći proizvodi je sasvim promašena s ekonomske strane. Svim poslovnim subjektima je cilj profit, pa tako i onima koji se bave maloprodajom te im je sasvim nebitno hoće li to ostvarivati kroz prodaju njemačkih ili hrvatskih proizvoda. Ovo je poraz svih onih „ekonomskih stručnjaka“ koji su tvrdili da će propast Konzuma pokrenuti domino efekt jer strani lanci neće htjeti prodavati proizvode hrvatskih proizvođača. Hoće, iz istog razlog zašto prodaju i njemačke proizvode, a to je profit. Ako za nečim postoji potražnja, pojavit će se i ponuda. Ako ljudi žele jesti Domaćicu, netko će je plasirati na tržište, bilo hrvatski maloprodajni lanac ili strani.

Zašto prije nije bilo puno hrvatskih proizvoda u Lidlu i drugim stranim trgovačkim lancima? Jednostavno, nisu se ni ponudili. Bilo je lakše imati i po 80% plasmana osiguranog kroz jedan maloprodajni lanac nego tražiti i pregovarati s nekoliko njih. Svatko tko se bavi veletrgovinom i trgovinom na malo će vam reći da je najteže pronaći kupca. Najjednostavnije je imati jednog kupca kroz kojega možete plasirati veliku većinu svoje prodaje, međutim tada u potpunosti ovisite o uvjetima koje će vam taj kupac ponuditi. Ako on propadne, propadate i vi, osim ako naravno ne nađete alternativne kanale.

Agrokor i Konzum su središnje strukture dogovornih klijentelističkih mreža kroz koje su se plasirali proizvodi raznoraznih domaćih kompanija upitne kvalitete menadžmenta. Jer nije ni potreban toliko kvalitetan menadžment kada je cijeli plasman proizvoda unaprijed osiguran, što je sa stajališta klijentelizma dobro, jer se na menadžerske pozicije lako mogu postavljati podobni, a ne stručni.

Taj klijentelistički dogovor je funkcionirao dugo vremena, i previše, sve dok je postojala dovoljno jaka podrška politike, dok su se namještali natječaji, najbolje lokacije zemljišta i dok je postojalo prostora za zaduživanje. Takav modus operandi se može održavati 5, 10, 15 godina, ali ne i vječno jer se tijekom vremena pojavljuju neefikasnosti, a novac se troši iracionalno. Poslovanje postaje polukriminalni dogovor o izvlačenju novca, a novac curi više nego u javnim poduzećima.

 Sada kad su razmjeri neefikasnosti, lijenosti i pretjerane izloženosti jednom kanalu distribucije postali javno poznati, kada je sva neefikasnost dosadašnjeg menadžmenta kompanija kao Kraš postala očita, kako bi trebali reagirati dioničari? Jer ako je npr. Kraš mogao plasirati svoje proizvode u strani trgovački lanac, prvo u Hrvatskoj, ali što otvara vrata i za plasman u Lidlove trgovine u drugim državama, koliko bi kompanija rasla da je se širila kroz te kanale i prije, a ne tek sada kada je prisiljena? Koliko bi Kraš vrijedio da je prije 5, 10, 15 godina pokušavao plasirati svoje proizvode kroz strane trgovačke lance? Možda bi već postali jako bitan partner Lidlu i ostalima, a velik dio proizvoda plasirali u izvoz? Koliko su dioničari potencijalno izgubili novca zbog nesposobnosti ili lijenosti Krašovog menadžmenta?

Da sam dioničar domaćih kompanija kao Kraš prozvao bi dosadašnji menadžment na odgovornost i tražio objašnjenje zašto su se kompanije s jako kvalitetnim proizvodima orijentirale na samo jednog distributera i tako se izložile velikom riziku te ograničili rast kompanije.

Siguran sam da će mnogi dioničari to i napraviti i tražiti jako dobra objašnjenja za takvu poslovnu praksu, a ako ne budu zadovoljni njima, tražiti promjenu vodstva tih kompanija. I to je odlično, jer je to jedan od načina promjene strukture gospodarstva, koja je već počela. A moglo bi se potegnuti i pitanje o nedopuštenim dogovorima na štetu same kompanije, a time i dioničara, jer nije moguće da nitko nije znao o kakvom se riziku i propuštenim potencijalnim prilikama radi.

Ali, ipak je to standardna hrvatska priča u kojoj su svi sve znali, a nitko nije reagirao. Ne žalim ih, neka odgovaraju za svoju neodgovornost.