Debata o tome koji je socio-ekonomski sustav bolji, kapitalizam ili socijalizam, traje minimalno od samog Marxa kao idejnog utemeljitelja cjelokupnog sklopa nazvanog komunizam, a za koji bi socijalizam bio tek "uvod". Ali iako je Marx prvi ponudio sveobuhvatni idejni sklop ideja koje su se poslije nazivali komunističke i socijalističke, nije bio prvi koji je zagovarao takve ideje.

Debatu kapitalizam vs. socijalizam nije dokinuo ni propast komunističkog bloka pod vodstvom SSSR-a. Ni napuštanje socijalističkih politika u Kini i to od strane same komunističke partije. Ni propast najnovijeg socijalističkog eksperimenta u Venezueli. Ni evidentni neuspjeh socijalizma na Kubi ili u Sjevernoj Koreji. Zbog čega se ta debata nastavlja unatoč nekoliko desetaka primjera propasti socijalističkih režima?

Ako želimo raščlaniti pitanje, možemo ga podijeliti na ekonomski, društveni i moralni aspekt. Zašto se još uvijek zagovara socijalizam kao gospodarsko uređenje iako nijedna socijalistička ekonomija nije stvorila prosperitetno i gospodarski održivo društvo? Zašto se socijalizam zagovara kao društveno poželjan iako je svako socijalističko društvo završavalo u totalitarizmu, s krizom društvenih institucija, u vladavini podobnosti, a ne sposobnosti i na kraju u velikom iseljavanju ljudi iz država s takvim socio-ekonomskim uređenjima?

Ako pitate socijaliste, razlog neuspjeha socijalizma nikada nije njegova neefikasnost, ubojitost, inherentna totalitarnost ili nehumanost. Razlog zbog čega je socijalizam uvijek propadao, a kapitalizam dovodio do pada siromaštva, rasta slobode i općeg društvenog napretka nikada nije u samim ideološkim postavkama socijalizma nego uvijek u nekim vanjskim faktorima - od geografije, kulture, religije, startne pozicije, ljudske prirode ili puke sreće.

Postoji li onda primjer gdje su stanovništvo, kultura, geografska pozicija i startna pozicija bili isti ili približno isti, a da su se u istim okolnostima počele razvijati odvojeno, jedan dio kroz kapitalizam, a drugi kroz socijalizam?

Upravo takav primjer je nastao iza Drugog svjetskog rata porazom Hitlerove Njemačke i okupacijom istoka od strane SSSR-a, a zapada od strane SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Istočna Njemačka je pod patronatom SSSR-a prihvatila socijalističko ekonomsko uređenje, a Zapadna Njemačka pod patronatom SAD, UK i Francuske je prihvatila kapitalizam.

Zapadna Njemačka je izabrala (tj. bila je prisiljena izabrati) višestranačje, slobodno tržište, poduzetničke slobode, razvoj financijskih institucija, slobodu kretanja, slobodu vjeroispovijesti, medijske slobode i sve ostalo što čini liberalnu demokraciju te kapitalističko gospodarstvo. Istočna Njemačka je krenula putem jednostranačja, ukidanja građanskih sloboda, ograničavanja kretanja stanovništva, državnog planiranja, kontrole cijena i proizvodnje te strogu kontrolu medija tj. sve što su činile i ostale zemlje socijalističkog bloka.

Rezultat je bio velika gospodarska divergencija između dvije Njemačke, pa je tako Istočna Njemačka 1991. bila na tek nešto više od 40% BDP-a po stanovniku Zapadne Njemačke. Takav nerazmjer u ekonomskoj snazi je nemoguće zanemariti. Ali, ipak će socijalistički apologeti pokušavati opravdati i takav razvoj događaja.

Prvo će vjerojatno spomenuti da je SAD pomagao Zapadnu Njemačku i od nje stvorio ekonomsko čudo. Istočna Njemačka nije dobivala takvu pomoć od SSSR-a pa je bila u puno goroj poziciji. Ipak, to je krivo rezoniranje jer pretpostavlja da je novčana pomoć tzv. Marshallovog plana bila toliko velika da je odgovorna za obnovu Zapadne Njemačke, kao i cijele zapadne Europe. Ekonomski povjesničari su zaključili da je udio Marshallovog plana u BDP-u zapadnoeuropskih zemalja od 1948.-1951. Bio u prosjeku 3%. U Zapadnoj Njemačkoj nikada nije prelazio 5% udjela u BDP-u. Izračuni pokazuju da je utjecaj Marshallovog plana na godišnji rast BDP-a zemalja zapadne Europe bio oko 0,3%, tj. da je BDP tih zemalja (među kojima je i Zapadna Njemačka) godišnje rastao za 0.3% više zbog samog Marshallovog plana. A rast BDP-a Zapadne Njemačke poslije razaranja 2. svjetskog rata je prelazio 10% godišnje, i održavao se iznad 5% u sljedećim desetljećima.

Tako da gotovo sigurno nije sama financijska pomoć ta koja je podigla Zapadnu Njemačku, već se više radi o institucionalnim zahtjevima SAD-a za pruženu financijsku pomoć. A to su institucionalni elementi kapitalizma i liberalne demokracije.

Drugi argument koji će socijalisti izvući je da su Istočna i Zapadna Njemačka već bile povijesno gospodarski različite. Možda, ali teško da je ta razlika bila tolika da je istok Njemačke bio tek 40% razvijen u odnosu na zapadni. Uostalom, upravo je istočni dio bio područje Prusije, koja je svojom gospodarskom i vojnom dominacijom ujedinila cijelu Njemačku. Istok je također bio mjesto glavnog grada, a nepisano povijesno pravilo kaže da je glavni grad središte administrativne, kulturne i gospodarske moći. Teško da je i sami Hitler zanemarivao Berlin i okolno područje, ma koliko bio zaljubljen u Bavarsku. Zaboravljaju se i trgovački gradovi Hanzetske lige koji su bili smješteni na obali Baltičkog mora istočnog kao i zapadnog dijela Njemačke. A također je istočni dio bio vjerski puno više homogen protestantski dio, dok je zapadni bio vjerski podijeljen između protestantizma na sjeveru i rimokatoličanstva na jugu.

Upravo je iz promatranja kasne srednjovjekovne Njemačke te vjerske podjele na protestantski i rimokatolički dio nastala poznata Webberova teorija o tome kako je „protestantska etika“ bolja za razvoj kapitalizma od rimokatoličanstva. Tako da se ne može tvrditi da je Zapadna Njemačka imala izražene kulturološke i startne prednosti u odnosu na Istočnu.

Jedino objašnjenje za veliku divergenciju nakon 1945. ostaje efikasnost kapitalističkih socio-ekonomskih politika i neefikasnost socijalističkih politika. Šteta koju je socijalizam napravio Istočnoj Njemačkoj je dugoročna i tijekom 45 godina su stvorene toliko duboke ekonomske razlike, ali ne samo ekonomske, da ni više od 25 godina zajedničke države i institucija te milijarde eura koje su oduzete poreznim obveznicima sa područja nekadašnje Zapadne Njemačke da bi se pomoglo područjima nekadašnje Istočne Njemačke nije dovoljno za ispraviti sve ono što je socijalizam prouzrokovao. Do 2012. je istočna Njemačka dosegla 70% BDP per capita zapadnog dijela zemlje, ali se zadnjih godina tzv. „catch-up“ efekt usporava.



Ekonomske razlike između nekadašnje Istočne Njemačke i Zapadne Njemačke su još uvijek velike i pitanje je hoće li se ikada izjednačiti. Jer problem s 45 godina socijalizma nije samo gospodarski, on je možda ponajmanje gospodarski. Problem je društveni, moralni i kulturni. Zgrade je lako nanovo izgraditi, proizvodnju pokrenuti, ali se ljudska navike sporo mijenjaju.

Za primjer, jedno istraživanje iz 2014. je pokazalo da i dan-danas ljudi koji su odrasli i živjeli u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj više varaju od ljudi koji su odrasli i živjeli u nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

Socijalizam ne ostavlja za sobom samo ekonomske i institucionalne ruševine nego i kulturološke, moralne i društvene. Ideal „socijalističkog novog čovjeka“ kojeg su zamišljali socijalistički intelektualci se nikada ne obistini već postupno nastaje čovjek iskrivljenih vrijednosti, nesposoban za vlastite misli, kritičko razmišljanje, slobodu, čestitost i pravednost, a istodobno pun zavisti, prevarantskog oportunizma, totalitarnih tendencija i robovskih težnji.