Prije par mjeseci hrvatske su medije potresli rezultati Eurostata prema kojima je Hrvatska treća u EU po udjelu radnika koji su zaposleni na određeno vrijeme, a vodeća je po rastu broja takvih ugovora. Dežurni marksisti to su dočekali da bi optužili grozne poslodavce za kresanje radničkih prava i tražili od države dodatne propise u Zakonu o radu.

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović nedavno je u svojim mjerama "za spas Hrvatske" predložila "ograničavanje ugovora na određeno vrijeme za mlade zaposlenike". Međutim, zapošljavanje na određeno već je ograničeno našim Zakonom o radu, zbog čega je nedavno kažnjen trgovački lanac KTC iz Križevaca i njegova direktorica. Ta je vijest izazvala, očekivano, salvu ljutih komentara na račun hrvatskih poslodavaca koji na taj način "koriste pravne mogućnosti i izrabljuju radnike".

Rad na određeno vrijeme svakako je problem jer većina ljudi želi imati sigurnost da ne mora razmišljati o produženju ugovora. Ali ono što radnici često ne razumiju, to je da je taj osjećaj obostran. I poslodavac bi sigurno htio da može računati na radnika na neodređeno vrijeme i da ne mora svakih nekoliko mjeseci provjeravati i tražiti nove ljude. I jedna i druga strana voli sigurnost. U čemu je onda problem i zašto imamo toliko puno ugovora na određeno vrijeme?

Propisi, propisi...

Problem je u hrvatskom zakonodavstvu, ali ne zato što nije postavio dovoljno restrikcija na zapošljavanje, već upravo suprotno - jer ih ima previše. Poslodavci često moraju ponuditi ugovor na određeno vrijeme radniku dok ne steknu u njega potpuno povjerenje (a za to nije dovoljno mjesec dana probnog rada), naprosto zato što su prevelike kazne ukoliko kasnije shvatio da je pogriješio jer je otkaz gotovo nemoguće dati. Drugi je razlog taj što u većini tvrtki nema ni ekonomske sigurnosti koja je potrebna na duge staze, a ljudi nisu sigurni ni u naše zakonodavstvo jer se propisi prečesto mijenjaju.

Najveći udio zaposlenih na određeno vrijeme je u Poljskoj, Španjolskoj, Hrvatskoj, Portugalu i Nizozemskoj - u tim zemljama svaki četvrti do peti radnik ima ugovor na određeno vrijeme. S druge strane, najmanji udio rada na određeno je u Rumunjskoj, Estoniji, Litvi i Bugarskoj. Najveći rast udjela ugovora na određeno vrijeme imaju Hrvatska, Francuska i Slovenija.

Korelacija s rastom BDP-a i Indeksom ekonomskih sloboda

Iz ovih podataka jasno je da rast BDP-a gotovo savršeno kolerira s najnižim udjelom rada na određeno vrijeme. Dakle ne BDP sam po sebi, nego baš njegov rast. Veliki rast BDP-a, koji posljednjih godina bilježe Rumunjska, Bugarska i Estonija, pokazuje optimizam, što je ključan faktor u donošenju poslovnih odluka. Iako je Bugarska još uvijek slabije razvijena od Hrvatske, daleko su veće šanse da će bugarski poslodavac ponuditi radniku ugovor na neodređeno nego hrvatski. Jednostavno, u Hrvatskoj još uvijek nemamo potreban rast gospodarstva da bi ljudi bili sigurni u budućnost svoga poslovanja, a to je povezano i s povjerenjem.

Ne može se baš reći da Rumunjska i Bugarska, koje su također na Balkanu, imaju posve drugačiji mentalitet od našeg i slovenskog, tako da ne možemo kriviti usađene navike. Po percepciji korupcije Transparency Internationala Rumunjska i Bugarska su otprilike u rangu Hrvatske. Međutim, po ekonomskim slobodama nisu.

Na Indeksu ekonomskih sloboda instituta Heritage Estonija se ove godine nalazi na 7. mjestu, Rumunjska je 37., Bugarska 47., a Hrvatska tek 92. Razlika je, dakle, ogromna.

Rad na određeno može se efikasno suzbiti samo oslobađanjem gospodarstva - rezanjem poreza, ukidanjem nepotrebnih nameta, regulacija i propisa iz radnog zakonodavstva koji otežavaju zapošljavanje i otpuštanje radnika. Svi relevantni pokazatelji na to ukazuju. Kad se Hrvatska popne bar za 50 mjesta na Indeksu ekonomskih sloboda, to će biti tek prvi preduvjet za značajniji rast BDP-a, a time razvoj gospodarstva i dinamiku tržišta rada. Dinamično tržište je najbolje jamstvo radničkih prava.