Dugo smo slušali priče o Hrvatskoj kao "zemlji znanja", a taj se mit proteže još iz doba socijalizma. Naše diplome vrijede svuda u svijetu, zapadnjaci imaju preusko znanje i slične floskule koje, naravno, nikada nisu imale uporišta u stvarnosti.

Poduzetnik Nenad Bakić je na svom blogu Eclectica još prije 5 godina objavio analizu naslovljenu Definitivan kraj tlapnji o Hrvatskoj kao 'zemlji znanja' u kojoj je objavio podatke s Eurostata koji pokazuju kako je Hrvatska, po udjelu visokoobrazovanih, u donjem dijelu ljestvice među zemljama EU. I ne samo to, Bakićeva analiza je pokazala i zašto smo nekonkurentni na tržištu rada i inovacija.

Znanje nije apstraktna kategorija, nego ima smisla ili uporište jedino u inovacijama. S jedne strane, znanje se manifestira kao inovativnost u proizvodnji (kao pokretač i posljedica). S druge, ako govorimo o ‘teorijskim’ znanjima (recimo, fundamentalna istraživanja, kao Veliki hadronski sudarač (baš sam s njime inspiriran jer čitam Knocking od Heavens Door), za njih su potrebni čvrsti temelji u ekonomskom prosperitetu – ali i ovdje imamo povratnu vezu, doduše malo dužu i indirektniju, između znanja i BDP.

Ali nema magičnog iskoraka u društvo znanja, inovativno društvo. To se ne može kupiti, ili imati preko noći, čak i da imamo jako puno novca. A nemamo ga. Štoviše, maksimalno smo se zadužili. Razvoj ljudskih resursa, inovativnosti i kapitala su međuovisni (svaki ovisi o druga dva) i njihov zajednički razvoj je prilično spor. Jasno, postoje posebni slučajevi brzog kapitalnog iskakanja (recimo rentne pozicije u nafti ili plinu).

Bakić je danas objavio na svome Facebooku svježe podatke Eurostata koji pokazuju da se tijekom zadnjih 5 godina situacija još više pogoršala. Među hrvatskim građanima u dobi između 30 i 34 godine samo je 29 posto diplomiranih i po tome smo treći odozada (iza nas su samo Bugarska i Italija).



Još je jedna poražavajuća statistika Eurostata, ona o odraslim osobama koje sudjeluju u nekom obliku cjeloživotnog učenja. Kod nas je takvih samo 3 posto.



Postavlja se logično pitanje kako možemo nazadovati dok svi drugi idu naprijed. Očito obrazovni sustav ne funkcionira, očito mladi nemaju interesa upisivati niti završavati fakultete, a i ako završe, dobrim dijelom nisu zapošljivi dok ne steknu iskustvo pa se postavlja još jedno pitanje - kakva je to edukacija na fakultetima koja ne priprema studente za rad u struci?

Ne možemo očekivati razumijevanje za ovaj problem kod naše Vlade budući da nijedna dosadašnja vlada nije imala. Ne možemo očekivati razumijevanje kod djelatnika u prosvjeti s obzirom da je njihov najveći cilj borba za održavanje statusa quo, a njihov je sindikat otpornik svakoj pomisli o reformama. Ne možemo očekivati niti razumijevanje šire populacije jer je pod utjecajem mainstream medija, sindikata i političara uvjerena kako je baš ovo dobar i pravedan sustav. Podsjetimo se samo da je prije godinu dana tadašnja tehnička ministrica rada RH zaključila da u Hrvatskoj ima previše visokoobrazovanih i da to nema nikakvog smisla.

Prije 5 godina bili smo deveti odozada, danas smo treći. Ovim tempom za godinu-dvije bit ćemo dno dna. Doslovno. Je li ikoga briga?