Stanovita "Inicijativa mladih za ljudska prava" pokrenula je peticiju kojom traže da se Vlada RH ispriča žrtvama vojne akcije "Oluja" kojom je u kolovozu 1995. oslobođen veći dio okupiranog hrvatskog teritorija.

Iako mogu razumjeti gnjev i ogorčenost svakoga tko je bio žrtva užasnog rata i svakoga tko je u tom ratu izgubio nekoga, svakoga tko je u ratu ostao bez doma - bez obzira na kojoj strani se nalazio - ova inicijativa nema nikakvog smisla osim što može eventualno obnoviti stare netrpeljivosti i nacionalizam.

Prvo, Hrvatska je prije Oluje bila država koja nije mogla normalno funkcionirati budući da je trećina međunarodno priznatog teritorija RH bila okupirana. Ta se okupacija dogodila nasilno i nikada nije dobila međunarodni legitimitet. Postojala su nastojanja da se postigne dogovor i obavi reintegracija mirnim putem, ali kako to i inače biva, nemoguće je pregovarati o mirnom rješenju s onima koji su nasilnim putem došli do svojih pozicija.

Trebalo bi se postaviti pitanje je li odgovornost na onima koji su huškali narod 1990. i uvjeravali ih kako trebaju podizati barikade, maltretirati nedužne prolaznike. Onima koji su ih uvjerili kako će Srbija uvijek biti uz njih i kako su zbog toga jači, brojniji te mogu raditi bilo što. Vjerujem da su mnoge "žrtve Oluje" danas svjesne da nisu zapravo žrtve Oluje nego jedne bolesne imperijalističke politike, a ona ne dolazi s hrvatske strane (iako ni nacionalistička retorika tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a nije, naravno, pomogla da se odnosi normaliziraju, već je nadolijevala ulje na vatru).

I kad je postignuto primirje početkom 1992. još godinama je trpjelo gospodarstvo, a pogotovo turizam jer je jug Hrvatske bio gotovo potpuno odsječen od ostatka zemlje, plus sigurnost i mir su bili konstantno ugroženi. Kako možete razvijati turizam u takvoj situaciji? Iako bismo svi, vjerujem, više voljeli da do rata nije ni došlo, Oluja 1995. je bila legitimna akcija jedne priznate države da ostvari suverenost na svome kompletnom području.

Prema različitim procjenama, tijekom Oluje je iz Hrvatske izbjeglo između 150 i 250 tisuća ljudi. Zašto je došlo do tolikog egzodusa stanovništva? HTV je cijeli dan ponavljala poruku Franje Tuđmana koji je pozivao narod na novooslobođenom području da ne napušta svoje domove, već da u miru dočekaju Hrvatsku vojsku. Izgleda da ga nisu poslušali, a potpuno ih razumijem. Ipak je on godinama za njih bio simbol najvećeg neprijatelja, kao što je za nas bio Milošević. Mogu razumjeti ljude što su otišli, ali nitko ne može reći da su prisilno potjerani. To je bila njihova svojevoljna odluka.

Vjerujem da su se bojali za vlastite živote, a uz to su bili huškani od strane srpskih medija godinama kako će ih ustaše, ako im upadnu u ruke, baciti u logore poput Jasenovca i slične stvari. Svatko ima pravo vjerovati u ono što želi, kao i donositi odluke na osnovi vlastitih vjerovanja. Ja ne mogu reći sa stopostotnom sigurnošću da im se ništa ne bi dogodilo da su odlučili ostati, ali vjerujem da Tuđman, čak i kad bi bio najgori čovjek na svijetu, ne bi dozvolio masovni pokolj stotina tisuća ljudi jer bi to značilo automatsku međunarodnu izolaciju Hrvatske, sankcije, pa lako moguće i zračne napade na Zagreb. Međunarodna zajednica to ne bi dozvolila nikako.

Neki tvrde da je masovni egzodus bio planiran u hrvatskom vrhu i kao dokaz navode izjavu Franje Tuđmana dan prije Oluje, kad je rekao da "to sve treba očistiti od Srba" (ili tako nešto). Vjerujem da je mislio na vojsku, a ne na građane jer, opet, nema nikakve sumnje da bi Hrvatska doživjela ogroman udarac od strane međunarodne zajednice da je bilo tako. Druga stvar, postoje snimke koje dokazuju da su se mjesecima prije Oluje Srbi na okupiranom području već pripremali za evakuaciju civila putem Srbije. Dakle, oni su imali spreman plan što učiniti ukoliko Hrvatska vojska uđe u tzv. "SAO Krajinu", a taj je plan uključivao masovni egzodus.

Ako bi ljudi koji su proživjeli te strahote na okupiranom području trebali od nekoga tražiti ispriku, to bi onda bilo od onih koji su ih od početka huškali kako će ih "ustaše" pobiti, kako trebaju bježati itd.

Druga, još bitnija stvar: ne postoji kolektivna odgovornost. Oni koji su počinili zločine - a bilo ih je na obje strane - trebaju biti izvedeni pred sud i kažnjeni. Neki su zločinci s hrvatske strane izvedeni pred sud i kažnjeni, a neki nisu nikada i to je ogroman propust hrvatskog državnog aparata, ali samo jedan u nizu. Naša pravna država ne funkcionira, odnosno funkcionira selektivno - samo nad onima koji nemaju političkih i rodbinskih veza. Međutim, nitko od nas, koji nismo učinili zlo nikome, nema razloga da se ispričava, a pogotovo država u naše ime.