Čega se i kako sjećati važno je pitanje za svakog pojedinca, za društvo i državu.

Postoje događaji u prošlosti koji su se odigrali i oni su jedinstveni i neponovljivi. Oni među njima koji su bili po nečemu prijelomni ili traumatični postanu važni u sjećanju. Svaki pojedinac ima svoje osobno sjećanje na ljude i važne događaje.

Isto tako, postoji nešto što se zove kolektivno sjećanje i imaju ga sve velike skupine. Kolektivno sjećanje imaju nacije i ono je jedno od bitnih čimbenika svake nacije. Nasuprot fašističkog shvaćanja, nacija nije organska i nema je u krvi ili genima, već je zamišljena zajednica koju konstituira niz čimbenika, pa i kolektivno sjećanje.

Amerikanci imaju rat za neovisnost, Francuzi građansku revoluciju, Englezi svjetske ratove. U kolektivnom sjećanju društvo se sjeća prema određenom narativu koji formiraju elite. Taj narativ često je više ili manje u skladu s činjenicama, ali to nije toliko ni važno.

Problem s kolektivnim sjećanjem počinje kada dođemo u srednju i istočnu Europu. Tu nacije nisu tako jedinstvene oko kolektivnog sjećanja, rijedak je konsezus oko toga kako se i čega sjećati. Autokratski sustavi pokušavali su nametnuti jedinstveno sjećanje i interpretaciju prošlosti. To je u pravilu dovelo do još većih trauma, a službena sjećanja trajala su koliko i autokratski sustavi.

Sjećanjem se i dalje često manipulira. Političke elite koriste ga kao mobilizaciju svojih birača u nedostatku nekih kvalitetnijih politika. Prošlost je često bila traumatična i mnogi nose osobna sjećanja na događaje, ljude i države koja su u suprotnosti s onime što elita pokušava stvoriti. Tako se otvara prostor za manipulaciju.

Čemu priča o ovome? 27. srpnja pokušava se rehabilitirati obljetnica ustanka u Srbu kao tipični obrazac stare komunističke kulture sjećanja. 4. kolovoza 23 su godine od akcije Oluja. Traumatični ili veličanstveni događaji za mnoge od nas.

Kolektivno sjećanje ne mora uvijek postojati kao unificirano. Ono se u istočnoj Europi više ne može izgraditi ni afirmativno kao na Zapadu, a pogotovo nasiljem i dekretima kao nekad na istoku Europe. Naprosto nismo dužni sjećati se svi prošlih događaja na isti način. Svatko mora imati pravo sjećati se prošlosti na način kako želi.

Na primjer, za mene osobno je Oluja jedan od prijelomnih događaja kojega se sjećam po lijepome. Značio je kraj izbjeglištva, skitnje i neizvjesnosti. Sasvim mi je jasno da kolumnistu ovog portala Predragu Rajšiću Oluja nije u lijepom sjećanju. Mi ne moramo jedan drugoga u nešto uvjeravati niti nam politika smije određivati sjećanje. Da je Haški sud presudio drugačije u predmetu Gotovina i drugi, bi li to značilo da se ja trebam odreći svojeg sjećanja? Ili Srbi iz Hrvatske trebaju odreći se svojega?

Svi se trebamo naučiti poštovati druge i tuđe sjećanje, tuđe patnje i iskustva. Koliko god nam politika, kako ona komunistička tako i ova postkomunisticka te partijsko-nacionalni povjesničari to pokušavali prodati, nismo uvijek žrtve, a i ako smo bili to nam ne daje pravo na desetljeća parazitiranja.

Individualizacija sjećanja doprinijet će stabilnijem društvu, upravo suprotno od stare partijske politike koja ga je željela staviti pod kontrolu.

Da se još vratimo kolektivnom sjećanju. Ono postaje sve manje bitan čimbenik nacionalnog identiteta. Liberalizam treba biti rezerviran prema svemu što u sebi nosi naziv kolektivno. Kao ideja koja vjeruje u ljudski razum, treba biti rezerviran i prema "slobodnom tumačenju prošlosti" i prema velikim nacionalnim narativima (Franjo Tuđman i sl.) 19. stoljeća.

I zato - sjećanje pojedincu, prošlost historiografiji, a država i partija neka odstupe.