Trideset godina nakon vojno-redarstvene akcije Oluja u kojoj je oslobođen veći dio dotad okupiranog hrvatskog teritorija, obilježavamo Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja. Ovo je dobra prilika da se zahvalimo svim hrabrim ljudima koji su u periodu od 1991. do 1995. godine stavili život na kocku i riskirali sve onda kad je to bilo najopasnije - za našu slobodu.

Hrvatska danas nije savršena, ali je puno bogatija, slobodnija, perspektivnija i sigurnija nego ikad u povijesti. Prošla je fazu masovne emigracije i došla u fazu kad je među onim zemljama koje su privlačne za imigraciju. To je ogroman napredak, nešto što je tijekom posljednjih 30 godina postiglo malo zemalja u razvoju. Hrvatski BDP je otad utrostručen, ušli smo u Europsku uniju kojoj prirodno pripadamo, dio smo velikog i moćnog vojnog NATO saveza i postajemo odlučujući faktor za razvoj cijelog zapadnog Balkana. Hrvatska pripada Zapadu, kojem oduvijek teži i čiji je sada dio.

Mnogo toga se govori o Oluji, i pozitivne stvari i kritike. Malo tko pritom shvaća da je ta akcija tada bila neophodna da bi se otklonila stalna teroristička prijetnja prema hrvatskim gradovima. Prije Bljeska i Oluje, gradovi poput Osijeka, Vinkovaca, Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Pakraca, Novske, Siska, Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika i Skradina bili su u konstantnoj opasnosti. Iako je "Sarajevsko primirje" bilo na snazi od siječnja 1992., incidenti nisu bili rijetkost. Spomenimo samo napad na šibensku tržnicu i nekoliko napada na vatrogasce koji su bili na intervencijama gašenja požara. Zatim, niz incidenata na autoputu Zagreb - Lipovac koji je neko vrijeme bio dogovorno otvoren za promet, ali civilne i vojne vlasti na okupiranom teritoriju nisu mogle kontrolirati pojedince koji su iz zasjeda pucali na vozila. Zatim, dogodili su se teroristički napadi na cesti Požega - Pakrac, a vidjeli smo nakon Bljeska da ni Zagreb nije siguran kad je krajiški lider Mile Martić naredio osvetničko granatiranje samog centra Zagreba kao odmazdu zbog gubitka zapadne Slavonije.

Teroristička prijetnja normalnom životu u gradovima diljem Hrvatske bila je stvarna. Ta je prijetnja morala biti otklonjena. Hrvatske vlasti su skupa s međunarodnom zajednicom učinile sve da se izbjegnu novi sukobi i da se problem okupacije dijela zemlje riješi mirno. To nije naišlo na pozitivan odgovor s druge strane pa je vojna akcija preostala kao jedino rješenje. Shvaćali su to i lideri stranih zemalja. Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton je napisao kako je tijekom Oluje "navijao za Hrvate", kao i njemački kolega Helmut Kohl, jer su obojica znali da Srbi "moraju pretrpjeti gubitke da bi mirno rješenje bilo moguće".

Oluja je značajna iz više razloga, od kojih su neki humani: oslobođen je veći dio okupiranih dijelova Hrvatske čime je trajno otklonjena teroristička prijetnja brojnim gradovima, omogućen je povratak više stotina tisuća Hrvata koji su četiri godine proveli u izbjeglištvu, osujećeni su planovi Vojske Republike Srpske na čelu s ratnim zločincem Ratkom Mladićem da Bihać pretvore u novu Srebrenicu, omogućena je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja i Baranje te su uspostavljeni realni temelji za Dejtonski sporazum o okončanju krvavog rata u Bosni i Hercegovini. Olujom ne samo da je oslobođena Hrvatska, već i spašena BiH.

Akcija je bila brza i perfektna uz minimalne gubitke. Većina srpskog stanovništva je pod utjecajem srpske propagande u strahu od hrvatskih vojnika prebjegla u Srbiju. Je li njihov strah bio opravdan? Mora se priznati da barem djelomično jest, s obzirom da je nakon Oluje počinjen niz pojedinačnih zločina na oslobođenom prostoru. Hrvatska ne smije od toga bježati, moramo naći mjesta u srcu i za pijetet prema žrtvama bez obzira na kojoj se strani one tada našle i kojeg etničkog porijekla bile. Nijedan civil nije zaslužio biti ubijen, mučen ni opljačkan. Nijedna kuća nije smjela biti zapaljena. To je odgovornost hrvatske države koja je, istina, neke od počinitelja otkrila, procesuirala i kaznila, ali neki još uvijek nisu otkriveni. Takvi nemili događaji, srećom, nisu bili masovni nego pojedinačni ekscesi. Srbima su kasnije obnovljene kuće i svi se mogu vratiti kad požele.

Ne treba nikako zaboraviti ni to da rat u Hrvatskoj nije započeo Bljeskom i Olujom 1995. Započeo je četiri godine ranije pobunom lokalnih Srba koji su imali punu podršku Jugoslavenske narodne armije i dobrovoljaca iz Srbije i Bosne. Hrvatska tada nije raspolagala vojskom i naši branitelji na početku rata nisu imali ni približno opreme i oružja kao agresor. Upravo zbog toga, veličanstvena je hrabrost brojnih mladića koji su se tada prijavili kao dobrovoljci za obranu Hrvatske, kao i onih ljudi koji su ostali kod svojih kuća braneći svoje domove od napada višestruko jačeg neprijatelja.

To razdoblje od kolovoza do prosinca 1991. bilo je najopasnije, ključno i tada je stvarno obranjena Hrvatska. Četiri godine kasnije je posao dovršen u velikom stilu, ali zemlju su obranili oni koji su stali na branik protiv tenkova i MIG-ova u rujnu i listopadu 1991. Njima moramo biti zauvijek zahvalni jer da nije bilo njihove ljubavi prema Hrvatskoj i nevjerojatne hrabrosti, naša bi hrvatska stvarnost danas posve drukčije izgledala - ako bi uopće postojala.