Hrvatska u nedjelju slavi Dan pobjede u povodu obljetnice oslobođenja Knina i vojno-redarstvene akcije "Oluja" u kojoj je oslobođen veći dio dotad okupiranog područja dok su ostvareni uvjeti za skoru uspostavu suvereniteta na cjelokupnom teritoriju Republike Hrvatske. Neki mediji tvrde, pogotovo oni u susjednoj Srbiji, da je sramota slaviti tu obljetnicu jer po njima, riječ je o genocidu i protjerivanju.

Iako ja mogu shvatiti da različiti ljudi imaju različita iskustva i za one koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku ona će sigurno doživotno ostati u sjećanju kao tragedija, Hrvatska ima svako pravo slaviti ovaj dan. Uspostava suvereniteta je legitimno pravo svake države. Kad se jedan dio države pobuni i ne dozvoljava provođenje zakona, onda država ima pravo iskoristiti vojnu silu da povrati suverenitet i vladavinu prava i na taj dio zemlje. Pritom ne smijemo zaboraviti da je paradržava na okupiranom teritoriju, koju tijekom pune 4 godine postojanja nije priznala nijedna država, nastala isključivo na vojnoj agresiji, protjerivanju i pljački.

Nakon ponuđene mirne reintegracije i maksimalne autonomije (prema planu Z4 pobunjeni Srbi bi dobili "državu u državi") koju su krajiške vlasti odbile, Hrvatska je učinila ono što je trebala učiniti, a to je vojni povrat okupiranog teritorija.

Bijeg velikog broja Srba, koji su već bili ranije pripremljeni za evakuaciju, teško se može smatrati protjerivanjem. Ljudi su bili pozvani putem hrvatskih medija da ostanu, međutim odlučili su otići. Naravno da nitko ne napušta svoj dom zato što želi, nego osjeća da je primoran, osjeća strah. Zašto su bili u tolikom strahu od Hrvatske vojske? Neki su vjerojatno osjećali grižnju savjesti zbog zločina koje su sami počinili pa su onda uvjerili i one koji nisu ništa krivi, da je najbolje da svi bježe skupa jer "dolaze ustaše". To je ujedno rezultat i dugogodišnjeg medijskog huškanja s obje strane. One ratne pjesme, poput Thompsona i slično, što je služilo hrvatskim vojnicima za podizanje morala kad je bilo najteže, to je kasnije odzvanjalo u ušima civila s druge strane kao upozorenje.

Svejedno, glavne krivce za svaku tragediju nevinih ljudi koji su napustili svoje domove treba tražiti isključivo u vodstvu tzv. Republike Srpske Krajine koje je htjelo žrtvovati stanovništvo za svoje funkcije kojih se nisu htjeli odreći.

Ali moramo biti dostojanstveni u slavlju i pobjedi, a moramo biti i iskreni. Bio bi stvarno red da naučimo kako izražavanje žalosti i sućuti prema žrtvama, pogotovo onim nevinim žrtvama koje su stradale u zločinima nakon Oluje, ne znači nikakvo priznanje kolektivne krivnje. Dapače, na taj način se rješavamo kolektivne krivnje.

Je li bilo zločina koje su pojedini pripadnici HV-a činili nakon Oluje? Da, dokazano je da ih je bilo. To su bili zločini nad starcima, potpuno nepotrebni, koji su se mogli i morali izbjeći; palile su se kuće, pljačkala imovina. Ništa od toga nije predstavljalo nikakvu prijetnju Hrvatskoj. To su zločini koji su morali biti odmah procesuirani, a počinitelji kažnjeni. Franjo Tuđman je osobno jamčio sigurnost svima koji ostanu i dočekaju hrvatske vojnike, a budući da je njegova administracija pokušala zataškati te zločine, on se može smatrati osobno krivim za svaki zločin počinjen nakon Oluje.

Ne želim kvariti slavlje nikome, Hrvatska danas ima razloga slaviti, ali s nekim stvarima se moramo suočiti. Hrvatska je kasnije obnovila kuće Srbima s nekad okupiranog područja, njihova imovina je dakle sačuvana. Učinjeno je sve da se vrate svi koji žele, ali je s druge strane razumljivo da se većina sigurno neće vratiti nikada. To je surova posljedica rata, krvavog rata, za koji se nadam da se nikada više neće ponoviti. Gledajte to ovako, Hrvatska slavi Oluju kao što SAD slavi obljetnicu iz svoga rata za neovisnost. Iako je i prilikom uspostave američke neovisnosti stradao velik broj domorodaca, Amerikanci imaju puno pravo slaviti taj dan jer su tada uspostavili državu po svojoj mjeri. Hrvatska je Olujom riješila svoj primarni problem i stvorila preduvjete za miran razvoj. Hrvati su pokazali da znaju pobijediti u ratu, bilo bi dobro kad bi tako pobjeđivali i u miru.