Svi o tome govore, sablast neoliberalnog kapitalizma kruži Hrvatskom. Intelektualci, političari, mediji, sindikati se slažu u tome. Filozofski i ekonomski fakulteti se slažu s tom tvrdnjom. Stručnjaci također. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.
Nitko još nije detektirao tko je uveo taj neoliberalni kapitalizam u Hrvatsku. HDZ je svojevremeno krivio SDP za neoliberalne politike, SDP krivi HDZ za uvođenje neoliberalnog kapitalizma, sindikati krive Vlade za neoliberalni pristup, radnici i uprava brodogradilišta krive neoliberalni kapitalizam za propast brodogradnje, poljoprivrednici razlog propast poljoprivrede vide u neoliberalnom kapitalizmu, studenti i profesori filozofskih i ekonomskih fakulteta stalno prosvjeduju i pišu pamflete o sablasti neoliberalnog kapitalizma koji kruži Hrvatskom, mediji u njemu vide razlog svih socio-ekonomskih problema. Oko toga očigledno postoji općenarodni konsenzus kao oko malo kojeg pitanja. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.
Odvojenost intelektualaca i naroda u stavovima je jedno od obilježja društva RH, ali izgleda da svi pozdravljaju bilo kakvo krivljenje neoliberalnog kapitalizma za svaki problem u Hrvatskoj. Onaj tko se želi svidjeti glasačima, treba samo prozvati nekoga/nešto za neoliberalni kapitalizam, za biti obilježen kao intelektualac treba samo trkeljati o neoliberalnom kapitalizmu, za biti pozvan u medije dovoljno je dignuti glas protiv neoliberalnog kapitalizma, za biti „heroj ulice“ treba se boriti protiv neoliberalnog kapitalizma. Kritika neoliberalnog kapitalizma je posvuda. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.
To je jedan specifičan oblik neoliberalnog kapitalizma. U njemu 1/3 radnika radi za državu, u njemu u Ustavu stoji da je država socijalna, u njemu se 2/3 proračunskih rashoda odnosi na socijalna davanja i troškove javnog zdravstva, PDV je drugi najviši u EU, postoji cca 500 parafiskalnih nameta (ili 400, možda 600, nitko nije baš siguran jer ih je teško sve prebrojati), oporezivanje rada je progresivno i oduzima veliki dio plaće svih radnika osim onih koji imaju najmanje plaće koji su de facto oslobođeni poreza na dohodak, ekonomske slobode su među najgorima u EU i nalaze se u rangu nekih afričkih zemalja, obrazovanje je besplatno, nezaposleni imaju pravo na besplatnu zdravstvenu skrb, poticaji za poljoprivredu stalno rastu, u 28 godina su brodogradilišta primila milijarde državnih subvencija, država kontrolira jednu od najvećih privatnih kompanija u zemlji (Agrokor).
Dalo bi se još nabrajati, no to bi preuzelo cijeli članak. Ali još uvijek postoji društveni konsenzus da Hrvatsku uništava neoliberalni kapitalizam. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.
U tom pogledu Hrvatska je povijesni novitet, prava avangarda. Pobija sve postavke neoliberalnog kapitalizma (na stranu što je riječ o pojmu koji nije ideološki i znanstveno baš dobro utvrđen), a ipak svi tvrde da je to. Uspoređujući s državama koje se tradicionalno nazivaju državama neoliberalnog kapitalizma (ponavljam, jako dubiozan pojam), Hrvatska predstavlja suštu suprotnost. Očito smo svjedoci sasvim novog oblika neoliberalnog kapitalizma koji nema skoro nikakve poveznice s onim „tradicionalnim“. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.
Pojam neoliberalnog kapitalizma se najčešće koristi kao sinonim za ekonomski liberalizam. Definicija oba pojma je da se radi o setu ideja koje uključuju privatizaciju, proračunsku štednju, deregulaciju, slobodnu trgovinu i smanjivanje moći i potrošnje države te povećavanje uloge privatnog sektora u gospodarstvu.
Iako je 90-ih provedena privatizacija (loše vođena, korumpirana i politizirana), Hrvatska je još uvijek zemlja u kojoj je država u vlasništvu kompanija koje u bilo kakvom obliku kapitalizma ne bi trebale biti u njenom vlasništvu, kao Podravka, ACI marine, razni hoteli, banke, luke, osiguravajuće kuće, proizvodnja umjetnih gnojiva itd. Proračunska štednja u Hrvatskoj praktički ne postoji niti je ikada postojala. Političari kažu da je većina troškova „zadana“, što ustvari znači da je njim osiguranja poslušnost određenih interesnih skupina. 2/3 proračuna su socijalna davanja i javno zdravstvo, a hrvatski odgovor na gospodarsku krizu 2009. je bio odbijanje proračunske štednje. Kako su proračunski prihodi padali, jer je realni sektor propadao i u njemu je izgubljeno 200.000 radnih mjesta dok se broj državnih zaposlenika nije smanjio, a ideje proračunske štednje su se odbijale kao još gori neoliberalni kapitalizam, tako je javni dug narastao s 39,6% u 2008. na 85,4% 2014., iza čega ga Vlada premijera Tihomira Oreškovića polako počinje snižavati.
Hrvatska reakcija na gospodarsku krizu je bila upravo onakva kakvu su zagovarali protivnici mjera štednje, a kao rezultat toga je trajala 6 godina (za usporedbu u SAD-u je trajala 2 godine).
Deregulacija je u Hrvatskoj pogana riječ. Sve mora biti kontrolirano, centralno planirano, uređeno, po pravilnicima, regulacijama itd. a paradoksalno u svom tom nagomilavanju regulacija sve je manje efikasnih regulacija. Regulacije državnom aparatu služe kao dodatan reket stanovništva i često su u koliziji jedna s drugom.
Slobodna trgovina se većinom od strane političara, medija i stručnjaka osporava kao protivna nacionalnim interesima. Činjenica da su najrazvijenije zemlje one koje najviše trguju je nebitna u tom folkloru gdje se brani „domaće“. Istodobno hrvatski izvoz je katastrofalno nizak, a suprotno uvriježenom mišljenu i relativni
uvoz je nizak.