Sjećate se onog novinara Slobodne Dalmacije koji je lani cvilio u raljama neoliberalnog kapitalizma? Saša Ljubičić opet briljira:

"Kome smetaju Nepalci, ubogi i drugačiji koji ovdje rade da bi prehranili mnogobrojne obitelji? Huliganima, tobožnjim navijačima, ološu, ovovjekovnim barbarima!"

Zasad je OK. Ali ne bi naš neoliberal bio to što jest, da u priču odmah ne ubaci i vlastitu ideologiju:

"Na isti način se ponašaju i poslodavci. Tretiraju ih kao marvu. Drže ih u nekoj vrsti štala..."

Staviti u isti koš huligane i seljačine koje iz čista mira napadaju strane radnike u Hrvatskoj, s onima koji im daju kruh i priliku, u najmanju je ruku diletantski i bezobrazno. Ljubičić se nije sjetio zapitati a kako to da su Nepalci uopće došli u Hrvatsku i zbog čega. Očito, netko im je tu ponudio priliku kakvu ne mogu naći u svojoj zemlji. Zato su došli. Da nije bilo tih groznih poslodavaca, isti bi ti Nepalci ostali u svojoj zemlji i radili za 200 eura mjesečno u daleko gorim uvjetima nego tu.

Pita li se gospodin Ljubičić, kad već tako bahato priča o uvjetima u kojima Nepalci ovdje žive, jesu li poslodavci njihovi roditelji, staratelji, što? Je li poslodavac dužan osigurati radniku, uz posao i plaću, još i hotelsku sobu, teretanu, žene? I u kakvim uvjetima žive Hrvati kad odu raditi u Irsku prvih nekoliko mjeseci? Jesu li oni tamo zbrinuti u hotelu s 5 zvjezdica ili žive u sobi koju dijele s još trojicom cimera iz Poljske, Litve i Bugarske?

Naravno da ne. Ljubičića ništa od toga ne zanima, on naprosto uživa u svome neznanju i šireći jednaku mržnju kao što šire oni koje je u prvom dijelu svoga videa spomenuo; samo, doduše prema drugoj skupini, ali iz vrlo sličnih razloga. Desničari šire mržnju prema stranim radnicima zbog ideološke zadojenosti, a iz istog tog razloga Ljubičić širi mržnju prema poslodavcima.

Općenito takvi poput njega, koji nikad u životu nisu nikoga zaposlili, a kamoli da nekome isplate plaću, gaje neobjašnjiv prijezir prema onima koji zapošljavaju druge i isplaćuju drugima plaću.

To sve je još zanimljivije ako znamo da Ljubičić radi za korporaciju koja je svoje bogatstvo stekla na patnji i muci onih najsiromašnijih, koji nisu imali za HRT pretplatu (to su u Hrvatskoj uglavnom umirovljenici). Na muci takvih Ljubičić širi svoju ideologiju i signalizira vrline. Da taj čovjek ima imalo dostojanstva i obraza, ne bi radio za takvu korporaciju. Da imalo drži do vlastitih ideala, ne bi pristao raditi za njih. Međutim, on nema ni obraza ni dostojanstva.

Za kraj, ovo je bio njegov članak iz prošle godine:

Može li čovjek pasti niže?