Prije nekoliko mjeseci u Švedskoj je pokrenut znanstveni projekt "Neoliberalism in the Nordics", znači neoliberalizam u nordijskim zemljama. Tema projekta je da se istraži kako su neoliberalne ideje utjecale na razvoj zemalja poput Švedske i Finske od 1970-ih godina do danas. Za početak, objašnjenje što je neoliberalizam i s obzirom da se termin danas često pogrešno predstavlja, upotrebljava i tumači u političkoj debati.

Neoliberalizam je, kako povjesničar Ola Innset piše, oblik liberalizma koji se prvotno intelektualno razvio tijekom 1930-ih godina. To se dogodilo kada su liberalni teoretičari i intelektualci poput Friedricha Hayeka i Waltera Lippmanna tražili nove ideje za dalji razvoj liberalizma s fokusom na slobodu pojedinca, ljudska prava i pravnu državu.

Prvotne ambicije iza stvaranja neoliberalizma bile su kritika s jedne strane klasičnog liberalizma koji ima fokus na slobodno tržište, minimalnu državu i maksimalnu slobodu za pojedinca, i s druge strane kritika socijalnog liberalizma koji zahtijeva veću ulogu države i javnih institucija uglavnom radi pozitivnih i socijalnih prava što se tiče zdravstva i blagostanja.

Znači, neoliberali su tražili kompromise i nove ideje gdje bi liberalizam utjecao na razvoj svijeta poslije ekonomske krize 1930-ih godina i ljudskih katastrofa za vrijeme Drugog svjetskog rata. U neoliberalne ideje su spadali argumenti da država treba osigurati funkciju ekonomije i tržišta, da se vrši ekonomska integracija zemalja kroz međunarodne institucije i tržišne dogovore i da prekogranični protok robe, usluga, kapitala i ljudi bude što slobodniji kao što je danas situacija u Europskoj uniji.

Termin neoliberalizam je kasnije bio dosta povezan s političkim događajima tijekom 1980-ih kada su američki predsjednik Ronald Reagan i britanska premijerka Margaret Thatcher provodili politiku liberalizacije i privatizacije državnih tvrtki i globalizacije s fokusom na ekonomske i tehnološke protoke. Također treba dodati da neoliberalizam nema samo fokus na ekonomiju, već i kulturu gdje neoliberali generalno podržavaju ideje poput multi i interkulturnog društva, kosmopolitskog pogleda na građanstvo i pluralizam što se tiče religijske i seksualne orijentacije kod ljudi.

Jedna od tema navedenog znanstvenog projekta su interakcije između socijalne države i tržišta. Nordijske zemlje kao Švedska se često u debati i znanosti predstavaljaju kao interesantne jer su njihove institucije su kroz povijest dosta bile pod utjecajem liberalnih, progresivnih i socijalističkih ideja. Na primjer, i pored toga što se zemlje kao Švedska često popularno doživljavaju kao ljevičarske zbog poreznih razina i veličine socijalne države, nordijske zemlje su istovremeno među najotvorenijim, najliberalnijim i najglobaliziranijim društvima i ekonomijama.

Projekt je objektivno gledano još mlad jer će trajati do 2025. godine, no istovremeno pod vodstvom povjesničarke Jeni Anderson je već objavio par tekstova o neoliberalizmu. Anderson smatra da su neoliberalne ideje u Švedskoj u razdoblju 1970-2020. sprovodili i lijevo i desno orijentirani politički akteri, poput socijaldemokrata i konzervativaca. Ona smatra da je Švedska u nordijskom kontekstu najviše neoliberalna ili "neoliberalizirana" zemlja.

No prema Anderson, sam pojam neoliberalizam je često problematičan jer se koristi kroz anahronistička i nelogična shvaćanja. Prema njenom mišljenju, neoliberalizam se mora razumjeti ne samo u kontekstu jednog društva, već i na trasnacionalnom i globalnom nivou gdje je neoliberalizam imao razne uloge kao kod ekonomske integracije Europe.

Jedno "otkriće" projekta je da se neoliberalizam zasniva na idejama ljudskih prava. Zbog toga je švedski klasično-liberalni autor i polemičar Fredrik Segerfeldt, koji se između ostalog zalaže za slobodnu imigraciju u Europu, izrazio da je on to godinama pokušavao objasniti ljudima i da su znanstvenici iz projekta mogli to pitati njega i druge liberale. Prema mišljenju Segerfeldta, apsurdno je smatrati da je Švedska neoliberalna zemlja s obzirom na i dalje veliki javni sektor.

Što se tiče primjera ljudskih prava, tu se navode organizacije kao Liječnici bez granica koji su prema mišljenu filozofkinje Jenny Whyte, koja se spominje u projektu, tijekom 1970-ih i 1980-ih godina došli pod utjecaj neoliberalizma. Whyte također smatra da su (neo)liberali poput Miltona Friedmana kroz neoliberalizam koristili ljudska prava da reduciraju demokraciju, zaustave socijalne projekte i procese dekolonizacije kao u Africi. To se prema njoj radilo tako što su ljudska prava korištena da bi se stovorila "moralna osnova tržišta".

Međutim, ovaj način razmišljanja se uglavnom ne uklapa s povjesnim činjenicama. Točno je, na primjer, da je neoliberalizam doveo do "individualizacije demokracije" i konstitucionalnih promjena kao u Europi, koje su ograničile utjecaj "volje naroda" nad pojedincem. Točno je i da su ljudska prava u političkim debatama i kod međunarodnih institucija poput MMF-a korištena za blokiranje i otpor prema socijalnim programima poput onih u Tanzaniji koji su tijekom perioda hladnog rata često imali siromaštvo kao rezlutat. Također je činjenica da je bilo pojedinih liberala koji nisu podržavali dekoloniziranje zemalja u Africi, ali se stanje u afričkim zemljama poboljšalo nakon uvođenja demokratskih normi poput individualnih sloboda, ljudskih prava i pravne države.

Postoje i dodatni problemi oko rezultata koje ovaj projekt trenutno predstavlja. U svojoj kritici Andersoninog teksta Caspian Rehbinder, suradnik protržišne think-tank zaklade Timbro smatra da kritičari neoliberailzma često nisu u pravu jer nemaju činjenice i izračunate argumente. Na primjer, u Švedskoj se već krajem 1980-ih i početkom 1990-ih znalo i kroz državna istraživanja da postoje veliki problemi s javnim sektorom, da nedostaje privatnih alternativa u školstvu i zdravstvu i da mnogi građani osjećaju da ih javne institucije loše tretiraju. Znači neoliberalne politike nisu rezultat zavjera i mućki već nezadovoljstva kod mnogih ljudi koji su tada tražili promjene u slobodarskom smjeru.

Zbog toga Rehibidmer smatra da projekt zasad ne daje dovoljno prostora za probleme koji su doveli do prihvaćanja neoliberalne politike u većim dijelovima glasačkog stanovništva. Navodi i da je legendarni švedski premijer i socijaldemokrat Olof Palme prije svoje smrti zagovarao smanjivanje javnog sektora, ukidanje raznih subvencija i bolje uvjete za privatnike. Palme je to prema Rehbinder radio ne zbog toga što je Palme bio neoliberal, već zato što je shvatio da su promjene neophodne za dalji razvoj Švedske. Zbog toga i drugih aspekata bit će interesantno kako će se navedeni znanstveni projekt dalje razvijati i do kakvih će zaključaka doći.