Situacija s Agrokorom je otišla predaleko i u krivom smjeru, to je sada jasno i onima koji su bili suzdržani oko državne intervencije. Lex Agrokor je zgrozio mnoge intelektualce, od ekonomista i pravnika do aktivista, a šira javnost je s pravom bijesna na ideju da se zakonski propiše da postoje jednakiji među jednakima. Posebno je katastrofalna ideja da Vladin povjerenik, što je politička funkcija, određuje o prioritetnim dobavljačima, što otvara ogroman prostor za korupciju. Kolega Nakić je izvrsno objasnio da ovaj zakon predstavlja deziluziju i najoptimističnijih koji su još smatrali da u Hrvatskoj postoji kakva-takva vladavina prava. Spomenuo bih i Filipa Galića, pravnika iz Centra za javne politike i ekonomske analize koji je odlično poentirao da se ovim zakonom krši članak 49. Ustava Republike Hrvatske koji izričito kaže da „država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu“.

O Agrokoru je puno toga napisano s raznih pozicija i gledišta, a glavni mediji u državi su od samih početaka iskrivljavali podatke, koristili katastrofične riječi da bi manipulirali javnim mnijenjem i općenito zanemarivali svoju odgovornost kao medija da budu nepristrani i stručni. Razlog za to je jednostavan, bili su praktički potkupljeni da pišu onako kako odgovara Agrokoru jer im je velik dio prihoda ovisio o oglašavanju kompanija iz koncerna. Pritom su sasvim zanemarili svoju glavnu odgovornost, onu prema svojoj publici, koju su namjerno obmanjivali. O situaciji u Agrokoru je puno toga napisano s pravne, političke, ekonomske i moralne strane, a gotovo ništa od toga što je vrijedno čitanja se ne nalazi u glavnim medijima, već je napisano po raznim "alternativnim" portalima, blogovima i statusima na društvenim mrežama. Da, zvuči smiješno, i zaista je smiješno da praćenje statusa na društvenim mrežama i blogova može biti bolji izvor informacija od mainstream medija, ali je nažalost istina.

Gotovo svi utjecajniji ekonomisti u državi su dali svoju analizu situacije oko Agrokora i mislim da je to odlična stvar koja pokazuje da usprkos svemu u Hrvatskoj postoji puno intelektualnog kapaciteta koji je sposoban sagledati određenu situaciju iz više kutova i time dati jako široku sliku situacije. Hrvatski intelektualci, baš kao i društvo, često su tromi, uspavani i slabo zainteresirani za društvene događaje pa to ostavlja prostor političarima da preuzimaju glavnu riječ o društvenim pitanjima (a ekonomija je i društveno pitanje), za razliku od nekih drugih država, npr. Francuska, koje imaju vrlo živu i zainteresiranu intelektualnu scenu koja je jako cijenjena u javnosti. Uz ekonomiste važnu ulogu su imali i pravnici, društveni aktivisti, poduzetnici i drugi intelektualci. Mislim da je ovo bilo razdoblje jedne od najplodnijih interdisciplinarnih javnih intelektualnih rasprava u povijesti Hrvatske i duboko se nadam da su svi shvatili koliko je važno saslušati više različitih specijalista da bi se donio sud o određenom društvenom problemu. Svjedočimo li promjeni paradigme od toga da glasači slušaju primarno političare prema tome da slušaju primarno stručnjake i intelektualce?

O Agrokoru se puno lagalo, posebno po pitanju njegove veličine. Prvotna teza o Agrokoru koji obuhvaća 15 % državnog BDP-a, što je sasvim iskrivljeno tumačenje i manipulacija podacima, je bio prvi pokušaj prikazivanja situacije ozbiljnijom nego što zaista je. Neovisni ekonomisti su ipak demistificirali tu lažnu informaciju i iznimna mi je čast što sam sudjelovao u raskrinkavanju tog mita. Logika je ustvari jednostavna. Prihodi koncerna Agrokor zaista iznose otprilike kao i 15 % BDP-a Hrvatske, ali kako se BDP inače računa rashodovnom metodom, formulom BDP= G (državna potrošnja) + C (osobna potrošnja) + I (investicije) + NX (neto izvoz), onda Agrokor primarno djeluje kao kanalizator proizvodnje prema osobnoj potrošnji jer 80 % prihoda ostvaruje u maloprodaji. Ipak, 20 % koji čini proizvodnja je još uvijek 3 % BDP-a, što nije zanemarivo, ali kudikamo manje katastrofično izgleda od 15 %. I tih 3 % je prenapuhano jer Agrokor je koncern nekoliko kompanija, a proizvodne tvrtke koje posjeduje su vrlo kvalitetne i cijenjene te sigurno ne bi puno čekale na kupca. Propašću Agrokora Ledo, Jamnica i Belje ne nestaju, samo mijenjaju vlasnika. Da ne duljim o temi koja je puno puta analizirana, ako vas zanima stvarna veličina Agrokora predlažem članak Velimira Šonje o veličini Agrokora.

Bilo je i puno rasprava o tome kako će potencijalna propast Agrokora djelovati na makroekonomsku stabilnost gospodarstva te državne financije i financijski sektor. I tu je postojao vrlo produktivan pluralizam stavova. Tako je Vedrana Pribičević, uvažena ekonomistica iz ZŠEM, upozoravala na sistemski rizik i opasnost da je Agrokor „too connected to fail“, što je sasvim opravdana briga za stabilnost gospodarstva. Ako sve mreže između gospodarskih subjekata vizualiziramo kao jednu veliku mrežu u kojoj su oni međusobno povezani, a veći subjekti su povećani s više drugih subjekata, tada propast prevelikog subjekta, koji je precentralan i prepovezan, može uzrokovati potpuni kolaps cijele mreže. I to je bio sasvim opravdan strah. Problem je, što je i Vedrana sama priznala, da je jako teško znati kako izgleda ta mreža i je li Agrokor stvarno toliko centralan da drži cijelu mrežu gospodarstva.

Investitor i analitičar Nenad Bakić se orijentirao na reakciju međunarodnih tržišta i njihovu procjenu o sistemskom riziku u Hrvatskom gospodarstvu, kroz cijenu obveznica, CDS i kretanja na Zagrebačkoj burzi. Njegova procjena je da su međunarodne financijske institucije procijenile da nema velikog sistemskog rizika. To je argumentirao niskim CDS spread-om, visokom cijenom obveznica i jako dobrim makroekonomskim rezultatima Hrvatskog gospodarstva pred kraj 2016. godine. Također treba napomenuti da je index ekonomskog optimizma (ESI) u Hrvatskoj u ožujku porastao najviše u cijeloj EU. Očigledno je bio u pravu jer je 7. travnja agencija Standard & Poor`s objavila kako kriza u Agrokoru ne bi trebala utjecati na rejting države te da se potencijalnim fiskalnim utjecajem na državu može upravljati.

Milan Račić se usredotočio na probleme managementa Agrokora i lošim upravljanjem koje je dovelo koncern do trenutnog stanja kroz pretjerano rizično investiranje, lošu poslovnu praksu prema dobavljačima, radnicima i kupcima te načine na koje treba reformirati upravljanje da bi se izašlo iz nezavidne situacije.

Neven Cvitas je napravio zanimljivu analizu profitabilnosti Agrokora s računovodstvene strane i financijskih pokazatelja u kratkom, ali poučnom članku na svom blogu.

Naveo sam samo mali dio uvaženih ekonomista koji su putem društvenih mreža, osobnih blogova i istupima u medijima dali svoj doprinos raspravi o Agrokoru, a navođenje svih bi bilo zamorno jer se stručna javnost dosta angažirala oko ovog problema. Svakako treba istaknuti i brojne pravnike koji su svojom analizom zakonitosti i ustavnosti tzv. Lex Agrokor dali i pravni okvir javnoj raspravi te brojne aktiviste, neovisne novinare i druge intelektualce koji su pitanje situacije oko Agrokora učinili jednim od najdubljih rasprava od neovisnosti RH. Naravno, ne može se zanemariti ni mišljenje široke javnosti o ovoj situaciji, dapače ono je presudno. Stoga se postavlja pitanje, ako su i javnost i stručnjaci bili protiv duboke državne intervencije i samog zakona, koji je očigledno donijet samo zbog Agrokora, zašto ih političari nisu slušali? Zapitajte se je li političarima bitnije spašavanje Todorića ili stavovi javnosti i stručnjaka i zašto.

Jedna od stvari koje su svi primijetili je bila katastrofalna krizna komunikacija vodstva Agrokora, pa i samog Todorića.

Ne možemo znati ni stoji li Agrokor iza Severininog objavljivanja slike s radnicama Konzuma te pozivanje na kupnju u Agrokoru da bi se spasila tvrtka i radna mjesta, ali je sasvim sigurno da je reakcija javnosti bila izrazito negativna. Ljudi su to detektirali kao korištenje neizvjesne situacije radnika Konzuma da bi se progurala ideja o spasu samog Todorića, a takav apel od strane osobe čije cipele vrijede više nego što blagajnice u Konzuma zarade mjesečno, da bi se uvjerilo porezne obveznike da se zauzimaju za spašavanje imovine bogate osobe, je u ljudima izazvala veliki bunt. Brisanje negativnih komentara je samo pogoršalo situaciju te je cijela priča dospjela i u medije i napravila šteti Severini i Agrokoru. Nije jasno tko stoji iza toga, sama Severina ili se radi o plaćenoj promociji od strane Agrokora, ali u svakom slučaju jako loš potez.

Samo Todorićevo priopćenje za javnost u kojem se obraća s moralno superiorne pozicije, kao netko tko se žrtvuje za dobrobit društva, pa tako kaže da je državi predao sve što je izgradio, kada se zna da je u 2015. godini kapital Agrokora iznosio oko 7,5 milijardi kuna, a imovina 52,8 milijardi, što znači da je razlika od 45,3 milijarde kuna financirana iz duga. Takva retorika je u javnosti samo stvorila još veći prijezir i pogoršala ionako katastrofalnu situaciju.

Vratimo se ipak na Lex Agrokor i zašto je njegovo rušenje bitno, osim zbog toga što je, po svemu sudeći, protuustavan.

U Lex Agrokoru vidim otpor politike prema reformama. Reforme su kompleksan pojam, toliko korišten zadnjih godina da je riječ postala toliko izlizana da sami spomen izaziva negativnu reakciju. Razlog tome je što su sve političke opcije unazad nekoliko godina govorile o reformama, pa čak na njima bazirale svoje predizborne kampanje, a nikada ih nisu provodile. Sasvim razumljivo da je riječ izgubila svoje prvotno značenje i postala simbol neispunjenih predizbornih obećanja i manipulacije u svrhu osvajanja vlasti.

Reforme se nisu ostvarivale jer nije bilo političke volje za njihovo provođenje, a raznorazne skupine, tzv. otpornici, su se opirale samom provođenju reformi jer bi one značile gubitak njihove moći i pozicije iz koje mogu izvlačiti novac iz džepova poreznih obveznika.

Međutim, situacija oko Agrokora je potencijalna reforma sama po sebi jer potencijalnom propašću Agrokora, ili njegovom ugrozom, stvaraju se uvjeti za krajnje potrebno restrukturiranje gospodarstva i promjenu odnosa i načina poslovanja koji vladaju na njemu. Agrokor je kroz svoju dominantnu poziciju na tržištu stvarao pravila igre, a poznato je da su ta pravila igre pretpostavljala loše uvjete i za dobavljače i radnike i kupce. Treba ipak imati i na umu da su djelomično i dobavljači krivi za svoju izloženost Agrokoru jer su radije prihvaćali loše uvjete plaćanja i odnos prema njima, umjesto da inovacijama, traženjem novih tržišta i podizanjem konkurentnosti nude svoje proizvode stranim trgovačkim lancima ili u inozemstvu.

Realno, Agrokor je primarno nastao uz pomoć politike i u sinergiji s politikom je ostvario i održavao svoju moć na tržištu te postao jedna vrsta dopuštenog monopola. Nije imao monopol niti na jednom specifičnom tržištu, ali je kontrolirao preveliku gospodarsku moć "overall" i time ostvarivao opći gospodarski monopol. A monopoli su uvijek manje optimalni od slobodnog tržišta i na njima vladaju više cijene.

Ipak, tržište je samo našlo način da se reformira, čak i u takvoj situaciji, te je kaznilo Agrokor zbog nepoštene poslovne prakse, lošeg vođenja i rizičnog investiranja potaknutog prevelikom samouvjerenosti Agrokorovog vodstva. Summa summarum, politika je stvorila Agrokor, a tržište ga pokušava racionalizirati.

I tu dolazimo do zabrinjavajuće stvari, a to je da politika ne samo što nije spremna započeti reforme, nego ih ona i aktivno sprječava, kao što je jasno vidljivo iz donošenja zakona "Lex Agrokor". Time je vidljivo cijelo licemjerje hrvatske politike, koja dok izgovara mantre o reformama svjesno laže, koja na obećanjima reformi skuplja glasove, a te reforme sustavno guši i kada se dogode same od sebe, u ovom slučaju djelovanjem tržišta. Na kraju krajeva, neki od najgorljivijih zastupnika u saboru i najglasnijih kritičara Todorića, Agrokora, i politike koja je odgovorna za takvo stanje, su glasali ZA Lex Agrokor.

Tko je tu lud?