Zašto je "liberalizacija" toliko omražena riječ u Hrvatskoj? Što je građanima RH toliko mrsko u tom pojmu? Možemo razumjeti zašto su im se zgadili pojmovi kao "privatizacija" i "pretvorba", koje asociraju na traumatično razdoblje 90-ih kada državna politika nije znala i nije htjela provesti postupnu i uređenu tranziciju iz socijalističkog gospodarstva na tržišno, ali što je to traumatično u liberalizaciji?

Naravno, puno rezervi i strahova koje ljudi u Hrvatskoj imaju prema kapitalizmu se mogu objasniti kriminalno provedenom privatizacijom i pretvorbom, i ako da budem iskren, ne vjerujem da bi konačno stanje bilo idealno ni da je ta tranzicija provedena s uređenim pravosudnim sustavom, jednostavno je većina socijalističkih kompanija bila uspostavljena na sasvim pogrešnim temeljima koji nisu imali puno ekonomskog smisla jer su te kompanija imale socijalni, a ne gospodarski karakter. Međutim, svjedoci smo i da pojam „liberalizacija“ izaziva jednako histeričnu reakciju kao i „privatizacija“. A pojam liberalizacija, kada bi ga zdravoseljački preveli, ne znači ništa drugo nego „oslobađanje“. Zašto se grozimo oslobađanja, slobode?

Možda građani RH jednostavno nisu naviknuti na slobodu i onda ih podsvjesno plaši? To bi bilo razumljivo, ipak je hrvatska povijest puna nesigurnosti, ratova i tiranije. Ako prihvatimo da postoje određeni prosjeci ponašanja u većim ljudskim zajednicama, kao što je npr. predodžba o Nijemcima drugačija od one o Španjolcima, a mislim da velika većina ljudi ima takve predrasude, onda možemo pretpostaviti da su takvi široki društveni obrasci ponašanja uvjetovani povijesnim i geografskim kriterijima. Čini se očitim da različit okoliš stvara različite kulture, pa vjerojatno isto vrijedi i za povijest.

Hrvatsko društvo je u 20. stoljeću stvarano u socijalističkom režimu, dosta totalitarnom, koje je bilo opsjednuto sigurnošću, a ljudi su navikli da sve probleme rješava sveobuhvatna država i partija. Ljudi su uvjeravani da trebaju mijenjati slobodu za sigurnost i to su prihvaćali, velikim dijelom zato što su bili prisiljeni prihvatiti. Neovisnost nije puno toga promijenila, dapače počeo je novi rat i opet prepao ljude dovoljno da se obuzdaju težnje za slobodom i opet traži sigurnost, što je nova partija znala iskoristiti te je dan-danas hrvatsko društvo opsjednuto sigurnošću, a boji se slobode. Zasigurno se i u tome krije dio odgovora na pitanje zašto se građani RH boje liberalizacije.

Jedan od primjera otpora liberalizaciji je situacija oko Hrvatskih željeznica u proteklih nekoliko godina, točnije od ulaska Hrvatske u EU.

Ulaskom u EU se liberalizirao teretni željeznički promet i HŽ su prestale biti monopolist za prijevoz tereta iako je prijevoz ljudi željeznicom još uvijek ostao državni monopol. Da, Hrvatska u 21. stoljeću ima isključivo državni prijevoz putnika željeznicom.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku od 2009. do 2013. je količina prevezene robe na hrvatskim željeznicama pala s 9.245.000 na 7.266.000 tona, a broj prevezenih putnika sa 699.000 na 455.000. U tom periodu nikome nije palo na pamet da proba, kada je već očigledan veliki pad prometa, ozbiljno restrukturirati i liberalizirati te modernizirati tvrtku. 21. je stoljeće, a HŽ još nije imao opciju online kupnje karata te su je uveli tek 6. rujna prošle godine.

Od liberalizacije željezničkog prijevoza robe do danas se stanje popravilo, a prijevoz putnika koji je još pod državnim monopolom HŽ je i dalje u padu. O tome dovoljno govori podatak da je zadnje tromjesečje 2016. zabilježilo daljnji pad broja putnika, ali 22% više ukupne količine prevezene robe u odnosu na treće tromjesečje te još većim porastom u odnosu na četvrto tromjesečje 2015. Znači dio željezničkog prometa koji je doživio liberalizaciju se oporavlja, a dio koji je ostao pod državnim monopolom nastavlja desetljetni pad. Zaključak se nameće sam od sebe.

Podaci pokazuju da se broj prevezenih putnika zadnje tri godine kontinuirano smanjuje, pa je tako u četvrtom tromjesečju 2013. prevezenih putnika bilo nešto više od šest milijuna, na kraju 2014. ispod šest milijuna i tako redom do četvrtog tromjesečja 2016. kada ih je bilo oko 5,5 milijuna.

EU je najavila potpunu liberalizaciju i željezničkog putničkog prijevoza, a HŽ je tu vijest primio sa šokom i nevjericom. Naravno da je državni monopolist HŽ svjestan da je nespreman za bilo kakvu konkurenciju, posebno onu iz europskih država. Pokušavaju lobirati za odgodu primjene zakona, ali vrlo vjerojatno bezuspješno.

HŽ Putnički promet ima vremena do 2019. godine za pripremu na otvaranje tržišta i mogući ulazak stranih kompanija na domaće pruge. Naime, prijedlog 4. željezničkog paketa, koji među ostalim donosi i nove regule u putničkom prijevozu, od lani je u žestokoj raspravi. Taj paket, kada je riječ o putničkom prijevozu, predviđa potpunu liberalizaciju putničkih usluga od 2019. godine.

Otpor promjenama, otpor liberalizaciji, će HŽ koštati jako puno, ali i to je sitnica u odnosu na ono koliko je koštalo građane RH. Ne samo da će građani vjerojatno sada kroz više poreze biti prisiljeni financirati ubrzano restrukturiranje i moderniziranje HŽ-a koji je to odbijao učiniti do sada, jer realno nije ni trebao pošto nije postojala konkurencija s kojom bi se nadmetao po pitanju kvalitete, već je sveukupni trošak propuštene prilike jednostavno astronomski. Zamislite koliko bi danas Hrvatska bila bogatija, a njeni ljudi kvalitetnije živjeli, da se liberalizacija provela 5, 10 ili 15 godina ranije, da se hrvatsko gospodarstvo puno ranije priključilo modernim gospodarskim tokovima. Koliki je oportunitetni trošak propuštene prilike u smislu rasta BDP-a, raste plaća, rasta zaposlenosti? Koliko toga više smo mogli imati, samo da se nismo bojali?