Godina 2017. je bila puna ključnih događaja i teško je sve sažeti u jedan tekst. Cijela godina zaslužuje jednu posebnu knjigu u kojoj bi se analizirali svi događaji i prijelomni trenutci. Agrokor, neuspjeli pokušaj uvođenja poreza na nekretnine, INA-MOL, Praljak, obrazovna reforma i politička preslagivanja su samo dio ključnih trenutaka u tako kratkom periodu. Jedan od tih ključnih trenutaka je i revitalizacija ekonomski liberalne scene, koja je nakon 2016. i 2015. ponovno živnula još jača i bolje organizirana. Liberal.hr je bio samo dio tog novog vala, a u suradnji s drugim platformama i pojedincima smo vratili duh slobode u hrvatsko društvo. Posebno treba naglasiti i djelovanje udruge poreznih obveznika Lipa, portala Arhivanalitika, Micro:bit projekta te glavnih ljudi oko tih projekata - Davora Huića, Velimira Šonje, Nenada Bakića i mnogih drugih. Slobodarski duh se pojavio i u krugovima koji se ne smatraju društveno liberalnima te posebno valja pohvaliti i druge pojedince, koje u svrhu kratkoće teksta neću navoditi jer se radi o stvarno širokom i šarolikom krugu ljudi. Svi skupa su se okupili oko zajedničke ideje, ideje da je ovoj državi potrebna korjenita promjena ekonomske paradigme i u tu svrhu treba svjetonazorska neslaganja staviti po strani. Ni autori na samom Liberalu se ne slažu oko svih svjetonazorskih pitanja, ali svima nam je zajedničko da ne želimo koristiti državnu prisilu da namećemo vlastita uvjerenja. Društvo ne želimo mijenjati prisilom nego raspravama, ljude ne želimo mijenjati prijetnjama već argumentima, ne želimo ovladati životima drugih nego ih osloboditi.

Koliko god se stvari mijenjale same po sebi, jednostavno zbog nagomilavanja problema iz prošlosti radi čega su se u jednoj godini pojavili toliki prijelomni trenutci, trenutne političke vlasti ipak žele održati status quo i svim silama se trude očuvati trenutne političke, društvene i gospodarske odnose. Primjera za to je mnogo a najočitiji su bili lex Agrokor, pokušaj uvođenja poreza na nekretnine, zaustavljanje reforme obrazovanja, otpor prema micro:bit računalima, politička preslagivanja i mnogi drugi. Misao vodilja svih tih „poteza“ koji su bili reakcija na promjene nastale zbog postupnog raspada dosadašnjeg socio-ekonomskog društvenog modela je jednostavna, a to je „Stabilnost“.

Zanimljiva je ta opsjednutost stabilnošću, ta želja za održavanjem trenutnog stanja stvari ma kakvo to stanje bilo. Dobiva se dojam da je dopušteno sve u interesu stabilnosti, pa ćemo ako treba oprostiti i donedavno nezamislive pojave kao koalicija HDZ-a i HNS-a, a sve u interesu očuvanja stabilnosti. Kada smo suočeni s urušavanjem dosadašnjeg lošeg gospodarskog modela, tražit ćemo stabilnost čak i kada to znači zaštitu koruptivnih elemenata. U situaciji kada se nagomilavaju demografski problemi čije rješavanje leži u provedbi korjenitih ekonomskih reformi, ipak ćemo se okrenuti osnivanju ministarstava, povjerenstava, dodatnoj raspodjeli novca koji nemamo, a sve zbog održavanja stabilnosti. Sve je dopušteno ako se opravda održavanjem stabilnosti - i zaštita korupcije, i „neprirodni“ politički savezi, i politički obračuni s onima za koje se detektira da su uzrok nestabilnosti, i prihvaćanje nerješavanja uzroka demografske katastrofe.

"Sačuvaj nas Bože promjena i nestabilnosti!" je postao moto političkih elita i velikog dijela stanovništva što dovodi do sve većeg zaostajanja države za ostatkom svijeta. Prošlost je loša, sadašnjost gora, ali je budućnost potencijalno još gora pa se treba što duže održavati sadašnju stabilnost ma koliko ona bila loša. Strah od promjena i strah od budućnosti su kolektivne fobije društva, a taj strah je podržavan od strane interesnih skupina koje u budućim promjenama vide opasnost za svoje sadašnje privilegije. Te interesne skupine nisu samo političke, ali su sve redom povezane s politikom. Politici duguju svoju trenutnu poziciju u društvu, koja je, ma koliko loša bila, relativno bolja nego pozicija većine građana i relativno bolja od pozicije koja bi bila ostvarena djelovanjem određenih promjena.

Promjene sa sobom nose rizik, a povijest je pokazala da taj rizik nije uvijek prihvatljiv. Povijesna činjenica je da su promjene na ovim prostorima uvijek provođene nasilnim putem, a na kraju promjena bi opet iste strukture isplivale na površinu. To stanovništvo detektira kao dokaz uzaludnosti bilo kakvih promjena, jer one suštinski ne mijenjaju ništa značajno i glavna promjena je ona načelna, a ne strukturna. Zašto se boriti za promjene ako će se oni koji su se opirali tim promjenama i zbog kojih su promjene postale nužnost opet najviše okoristiti? Kakva korist mijenjanja forme ako će struktura ostati ista? Jer ako se već idemo žrtvovati za budućnost i provoditi reforme, onda želimo da koristi od njih najviše imaju oni koji su inicirali te promjene, a ne oni koji su nas doveli u stanje da radi pukog opstanka moramo provoditi te promjene. A povijest pokazuje da se upravo oni najviše okoriste promjenama i još ih okrenu u svoju korist.

Tako smo dobili paralizu provođenja promjena, situaciju u kojoj ne želimo nikakve promjene jer ne vjerujemo da mogu donijeti nešto pozitivno iako smo istovremeno svjesni da se te promjene moraju provesti. Problem nije u svijesti o nužnosti promjena, problem je u volji za provođenjem tih promjena. Jer što su promjene ikada učinile za nas?

Upravo ovakvim razmišljanjem upadamo u zamku onih koji ne žele nikakve promjene jer im trenutna situacija omogućuje povlašteni položaj u društvu. Stabilnost je sigurna, a promjene su rizik i većini je draža loša sigurnost od potencijalno katastrofalne promjene, koliko god promjena bila potencijalno korisna. Naučeni smo između sigurnosti i rizika uvijek birati sigurnost, pognuti glavu i nadati se da će se loša sigurnost sama popraviti ili da će je netko drugi popraviti osim nas samih. Sve samo da mi sami ne moramo riskirati. To je bio i cilj ulaska u EU, ideja da će se sigurnost popraviti sama od sebe djelovanjem vanjskih faktora a ne našom vlastitom željom za promjenama. I sada kada vidimo da se to ne događa, da EU ne znači poboljšanje stabilnosti bez rizika promjena, postali smo deziluzionirani samom EU. Od početka smo imali krivi dojam o EU kao o nečemu što će promijeniti stanje na bolje bez rizika, bez stvarne potrebe za promjenom. Ulazak u EU je za nas bio kompromisno rješenje, rezultat želje za stabilnošću i nespremnosti da se mijenjamo. I time smo opet upali u staru zamku, promijenili smo formu, ali ne i strukturu, pa sada jedinu promjenu od samostalnosti proglašavamo lošom, iako to nije ni bila stvarna promjena.

Jedini način provođenja nužnih promjena i izlaska iz stanja stabilnog nazadovanja u kojem se Hrvatska nalazi je promjena društvene svijesti. Očigledno je da ni glavne političke stranke, ni tzv. „treći put“ ne mogu i ne žele inicirati potrebne promjene, a čak i kada predlažu neke promjene one su najčešće gore od samog problema kojeg bi trebale ispraviti. Svjedoci smo da se zadnjih nekoliko godina stalno izmjenjuju stranke tzv. trećeg puta koje nude načelnu potrebu za promjenama, ali promjene koje nude su samo načelno promjene, a u suštini su ili cementiranje trenutne stabilnosti ili povratak na neku prošlu stabilnost. Nema nijedne progresivne snage u smislu prihvaćanja riskantnih promjena koje će u budućnosti dovesti do rasta blagostanja. Nudi se samo još više staroga, što u principu nije nuđenje promjena nego nuđenje povratka na neko prošlo stabilno stanje. Njihov problem nije u tome što je dosadašnji način doveo do stabilnog nazadovanja, nego što to nazadovanje nije još stabilnije. "Treći put" ne nudi promjene, on nudi stabilniju stabilnost i time ruši svaku nadu kod dijela građana koji bi mogli biti pokretači bolje budućnosti.

Jedina nada da kao društvo krenemo naprijed je u formiranju građanskih nepolitičkih inicijativa, bilo kolektivnih ili osobnih. 2017. je pokazala da se na taj način može puno efikasnije mijenjati svijest, a da je politički put trenutno uzaludan. Hrvatska ima puno kvalitetnih vizionara koji mogu, znaju i žele. Njih politika ograničava u djelovanju i u konačnici ukalupljuje u već postojeće strukture koje po prirodi stvari ne žele mijenjati stanje stabilnog nazadovanja. Godina na isteku je bila prijelomni trenutak koji je pokazao da unatoč velikom odljevu stanovništva ipak još uvijek postoji dovoljna kritična masa koja može povesti evoluciju društvene svijesti. Ta promjena mora biti dobrovoljna, a ne prisilna, te stoga u ovom trenutku nepolitička. Kada se stvore određeni preduvjeti, onda se može prijeći na političko djelovanje, ali to je u ovom trenutku nepotrebno, pa čak i štetno. Pridružite se pokretu, širite ideje, objašnjavajte i „propovijedajte“. Skupa možemo razbiti ovu trulu stabilnost i inicirati stvarne promjene. Ako ne vi, tko? Ako ne sad, kad?