Protivnici slobodnog tržišta mogu se svrstati u dvije kategorije: 1) ideološki marksisti kojima nedostaje razumijevanje osnova ekonomije i 2) sebični mutikaše koji imaju osobnu materijalnu korist od državnog intervencionizma na štetu većeg dijela populacije. Nakon malo guglanja saznao sam da Hrvoje Prpić, junak iz jučerašnjeg članka, nije neki nasumični lik koji se brine o dobrobiti građana. Po društvenim mrežama vodi propagandu protiv slobodnog tržišta radi vlastite materijalne koristi. Naime, riječ je o predsjedniku udruge Strujni krug koja se zalaže za "poboljšanje prava vozača električnih vozila u Hrvatskoj".

To se u praksi svodi na žicanje Vlade za "poticaje" ili, prostim rječnikom - uzimanje od sirotinje da bi dali bogatašima.

Ovo nije pretjerivanje. Nova električna vozila, i to ona koja se reklamiraju kao "pristupačna", koštaju oko 40.000 eura. Fond za zaštitu okoliša (državna agencija koja raspolaže novcem otetim sirotinji) ove godine za sufinanciranje privatnih kupaca pri kupovini električnih vozila "osigurao" je 15 milijuna eura. Svaki kupac električnog automobila, koji bude dovoljno brz prilikom apliciranja, dobit će 9.000 eura subvencije. To znači da morate imati oko 30.000 eura vlastite ušteđevine ili viška u vašem budžetu da biste ušli u društvo "subvencioniranih". To si u Hrvatskoj može priuštiti samo bogatiji sloj. Prosječni građani s oko 1.000 eura mjesečnih primanja možda bi se mogli aplicirati tek ako podignu gotovinski kredit u banci, a na taj način država zapravo pomaže bankama.

I sam gospodin Prpić, koji traži državne subvencije za automobil i od građana traži razumijevanje, hvali se da lijepo živi i dobro zarađuje.

Da se razumijemo, neka čovjeku ide. Neka zaradi što više. Ja mu želim sreću i puno para. Ali ne vidim nikakvog razloga da se novcem od poreza pomaže ljudima kojima očito ništa ne fali.

Nemam ništa protiv toga da država pomaže socijalno ugroženima; kad netko izgubi posao, da nekoliko mjeseci prima naknadu koja će mu/joj pomoći dok ne nađe novi posao. Smatram da je opravdana financijska pomoć osobama s invaliditetom koja bi trebala biti i znatno veća nego danas. Država treba povećati mirovine i dječji doplatak. Ukratko, nemam ništa protiv socijalnih politika koje će pomoći preživljavanju onih kojima pomoć zbilja treba. Ali da država financijski pomaže bogatašima pri kupovini skupih i luksuznih automobila - to je totalna ludost koja se ne može nikako opravdati.

A ipak, evo, događa se. Dok umirovljenici jedva preživljavaju, dok je dječji doplatak smiješno nizak, dok osobe s invaliditetom žive kao građani drugog reda - država IMA novca da bogatašima sufinancira kupovinu luksuznih automobila.

Kako to da nitko nije postavio pitanje koje se nekako samo od sebe nameće - zašto? Postoji li bilo kakvo opravdanje? Jasno je da je to dio "zelenog New Deala" kojim europski birokrati misle da će zaustaviti prirodni proces klimatskih promjena. Mislim da ne treba ni objašnjavati koliko je to suluda ideja. No, čak i da ima smisla, čak i da treba nekako potaknuti prelazak na električna vozila, onda postoje puno bolji, pravedniji i efikasniji načini da se to postigne.

Na primjer, država bi mogla, ako već ima toliko novca viška i za bacanje, financirati infrastrukturu za električna vozila. Postaviti veći broj punjača na što više mjesta. Jer upravo slaba i neefikasna infrastruktura je jedno od glavnih pitanja koje može odvratiti prosječnog vozača od prelaska na električno vozilo. Birokrati misle da će prvo građani masovno prijeći na novu tehnologiju, a tek onda će brinuti o infrastrukturi, umjesto da je obratno.

Čak i ako imate 30.000 eura viška i odlučili ste prijeći na električno vozilo, malo dugoročnije planiranje moglo bi vas od toga lako odgovoriti. Što nakon par godina, ako ga poželite promijeniti? Koliko ćete moći dobiti za njega na tržištu? Budući da država subvencionira nova vozila, za rabljeni električni automobil neće biti potražnje i sigurno nećete moći postići dobru cijenu. Drugim riječima, bacili ste onih 30.000 eura iako ste bili sretni što vam je država "dala" 9.000. Nakon nekoliko godina, to vrijedi gotovo ništa. To je još jedna negativna posljedica državne intervencije.

Ovo je još jedan primjer kako "zelene" politike lijevih opcija, koje su objeručke prihvatile i europske stranke desnog centra, zapravo se svode na uzimanje siromašnima da bi se dalo bogatima. "Zeleni New Deal" brzo će se pokazati ne samo kao totalni fijasko koji neće ni približno postići željene efekte o sprječavanju klimatskih promjena, nego će još i povećati ekonomsku nejednakost - razliku između bogatih i siromašnih.