Vijeće za elektroničke medije je nakon pritisaka nekoliko hrvatskih novinarskih redakcija pokrenulo postupak protiv emisije kontroverznog desničara Velimira Bujanca i lokalnih televizija na kojima se ona emitira. Postupak je pokrenut zbog govora mržnje njegovih gostiju Zorana Grgića i Frana Čirka na temu "Hrvatska na udaru imigranata".

Vijeće može, po zakonu o elektroničkim medijima, zbog izjava gostiju o "crnčugama i arapčugama", kazniti televizijske kuće novčanim kaznama ili im čak privremeno zabraniti emitiranje. Riječ je o jasnom vrijeđanju na rasnoj osnovi, što i spada u govor mržnje. Međutim, Hrvatska ima i Ustav koji jamči slobodu iznošenja mišljenja i zabranjuje cenzuru.

O čemu je ovdje riječ? Bujanec je poznat po tome da širi mržnju ili dovodi goste koji to čine. Ja ne mogu biti njegov kritičar jer da bih bio nečiji kritičar prvo moram gledati njegove emisije. Pokušao sam to u par navrata iz čiste znatiželje, nisam mogao izdržati toliku količinu mržnje i gluposti. Tako da sam odustao.

Ali to za ovu temu uopće nije bitno. Ako vam se ne sviđa nečije mišljenje ili nečija emisija, nemojte ga gledati kao što ja to ne radim. Ili ga slobodno popljujte, potucite ga argumentima. Ali nemojte, pobogu, tražiti od države da mu zabrani iznošenje mišljenja!

Za mene je Bujanec dno dna, i kao čovjek i kao novinar. Međutim, uopće me ne zanima je li on ili netko drugi, sadržaj izrečenog je nebitan ako nije bilo otvorenog pozivanja na nasilje jer svaki stav spada u slobodu govora. Ustav RH ne ograničava slobodu iznošenja mišljenja na samo NEKA mišljenja, ne ograničava ga samo na ona koja se nekome sviđaju, on jednostavno jamči slobodu iznošenja mišljenja. Drugovi, što nije jasno?

Nedavno smo izvijestili o tome kako su američki antifašisti provalili u dom desničarskog novinara koji je također omražen među ljevičarima. U SAD-u antifašizam nije institucionaliziran, oni su institucionalizirali slobodu, tako da su njihovi antifašisti osuđeni na očajničke i kriminalne napade na domove i obitelji onih s kojima se ne slažu i tako ih pokušavaju ušutkati. Ovdašnji antifašisti to ne moraju, dovoljno je drukati državnoj agenciji za elektroničke medije i ona će ušutkati njihove neistomišljenike.

U SAD-u imaju nešto što se zove Ustav i jako drže do njega. To je dokument u kojem piše što država NE SMIJE raditi. I u prvom amandmanu tog ustava, dakle ne u desetom, dvadesetom niti 38. kao u Hrvatskoj, nego u PRVOM, kažu da država "neće ograničavati slobodu govora". I to je svetinja. Jer oni su svjesni da je sloboda govora temelj civilizacije, zato je ona kod njih na prvom mjestu i kod njih nemate neki državni komitet antifašističkih činovnika koji bi odlučivao o tome čiji je govor politički podoban, a čiji nije.

A kod nas Ustav vrijedi onoliko dugo dok se ne donese nekakav zakon koji ga krši i ne osnuje nekakav politički komitet antifašista koji će ga isjeckati na komade.

Sama ideja da novinari drukaju druge novinare, bez obzira koliko se međusobno ne slagali, tom iznadustavnom komitetu tražeći ušutkavanje, luda je već sama po sebi. Ali to se, nažalost, kod nas događa. Nema slobode govora, nema nikakve slobode u Hrvatskoj, dok se ne odviknemo starih navika. Pokojni srpski političar Zoran Đinđić je jednom prilikom rekao: "Ustav u komunizmu znači onoliko koliko piše u statutu partije". Je li Hrvatska zaista izašla iz komunizma?