Popularizacija ustaške ideologije i rast NDH nostalgije, koji se najčešće manifestira kao dio folklora pred Thompsonove koncerte, trebali bi ozbiljno zabrinuti svakoga kome je stalo do Hrvatske. Nije to samo "ah, par budala" kao što često možemo čuti niti je tu slučaj o pojedinačnim ekscesima kao što je bilo tijekom proteklih 30-ak godina.

Po prvi put u svojoj kratkoj povijesti, moderna hrvatska država i ovaj narod suočavaju se s ovim problemom. Unatoč danas uvriježenom mišljenju, NDH i njeni rekviziti nisu bili toliko popularni ni 1990-ih. Da, neko vrijeme je "Bojna Čavoglave" bila hit, ali to nije bilo u jeku obrambenog rata 1991. nego godinu dana kasnije kad je već primirje bilo na snazi i daleko manje se pucalo, a ubrzo ju je zasjenila Škorina (sada već gotovo zaboravljena) "Ne dirajte mi ravnicu". Ova druga je bila pjesma s kojom su se desetci tisuća izbjeglica iz okupiranih dijelova Slavonije i drugih hrvatskih krajeva mogli poistovjetiti.

Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH, uložio je iznimno velike napore da se nova država nikako ne uspoređuje s NDH. U jednom od svojih govora, rekao je "NDH je nastala i nestala u Drugom svjetskom ratu". U međunarodnoj diplomatskoj borbi za priznanje Republike Hrvatske morao je pokazati svijetu da ova zemlja nema ništa sa zločinima koje su počinili kolaboracionisti nacističkih okupatora.

I uspio je. U Hrvatskoj ni u njegovo vrijeme, dok su još uspomene na stradanja Hrvata u velikosrpskoj agresiji bile svježe, ustaška ideologija nije uzela maha - ni približno kao danas.

Danas možemo čuti kako se u kafićima ili na ulicama hrvatskih gradova pjevaju pjesme koje veličaju ratne zločine i klanje ljudi. Neki kažu - "ma to su budale, kao da bi oni mogli zaklati nekoga", ali ja se pitam kako se itko može osjećati ugodno u zemlji gdje takve stvari postaju svakodnevica.

Apsolutno jesam za slobodu govora, ali poput svake druge slobode, i ona je omeđena slobodom drugih. Pozivi na nasilje, ratno huškanje, prijetnje i bilo kakvo ponašanje koje ozbiljno ugrožava slobodu drugih pojedinaca mora biti zabranjeno zakonom i adekvatno sankcionirano. Nitko mi ne može reći da je pjevanje ili javno izvođenje pjesama koje tako gnjusno i eksplicitno ponižavaju ljude, koje su kreirane s ciljem promidžbe nasilja i izazivanja straha, samo bezazlena umjetnost ili zabava.

Kako biste se osjećali da se usred Sinja neki dan pjevalo onu poznatu četničku "Biće mesa..."? Biste li i tada odmahnuli rukom i rekli "Ma, budale, tko ih shvaća ozbiljno" ili biste se ipak zabrinuli? A sada zamislite da takav događaj nije pojedinačni incident, već se sustavno ponavlja i postaje dio folklora jednog nimalo beznačajnog dijela populacije.

To što su ustaške pjesme usmjerene protiv nekoga drugoga, a ne vas osobno, ne bi trebalo činiti nikakvu razliku. Pripadnici manjina moraju uživati jednaka prava i zaštitu kao i pripadnici većine.

Jasno je, stoga, da država mora reagirati na vrijeme, dok ne bude prekasno i dok to ne postane općeprihvaćeni trend. Vlada i Sabor bi prvo trebali promijeniti zakone (i prekršajni i kazneni) kako bi jasnije bilo definirano što je sve kažnjivo i kakve su točno kazne. Novi zakon, suprotno mišljenju medija i dijela politike, trebao bi obuhvatiti sve protuustavne i totalitarne ideologije, a ne samo desničarske.

Dakle, po istom zakonu trebalo bi biti kažnjivo ZDS i SFSN. Jer oba su pozdrava u svojim periodima u povijesti na ovom prostoru služila kao simboli za brutalno kažnjavanje nevinih ljudi, kršenje temeljnih ljudskih prava, mučenje i ratne zločine. Kao što treba biti kažnjivo pjevanje pjesme "Jasenovac i Gradiška Stara", tako treba biti kažnjivo i "Bella Ciao" jer obje pjesme predstavljaju protuustavne ideologije i zločinačke režime.

Ljevičari se po pitanju ustaških obilježja rado pozivaju na primjer Njemačke, ali oni namjerno zaobilaze činjenicu da Njemačka nema zakon protiv nacističkih obilježja i pokliča, već protiv svih neustavnih ideologija i terorizma. Njihov zakon pokriva i komunizam, i nacizam, i islamizam. Hrvatska, koja je također prošla periode zločina jednog i drugog režima, trebala bi slijediti takvu praksu.

Opiranje samoj ideji da se kažnjava veličanje komunizma i simbolike bivšeg režima vrlo je snažno među hrvatskom elitom i po tome smo gotovo jedinstveni u Europi. Nijemci, Poljaci, Estonci, Česi i drugi narodi istočne i srednje Europe tretiraju zakonom jednako sve totalitarne ideologije i njihove štovatelje. Zašto je toliki problem da to učini i Hrvatska?

Kad bi se to učinilo, siguran sam da bi promicanje ustaštva, koje je posljednjih dana stvarno uzelo previše maha, bitno izgubilo na popularnosti. Taj je trend dobrim dijelom uzrokovan sljepoćom politike, državnih institucija i medija na zločine koji su počinjeni u doba SFRJ i uporno uljepšavanje jugoslavenske mitologije za koju čak i njeni proponenti znaju da je davno srušena.