Standardna žalopojka ide otprilike ovako: hrvatska industrija je uništena, politika ju je rasprodala pa uništila, nema više tvornica, ljudi nemaju gdje raditi, nemamo što izvoziti, naše gospodarstvo se oslanja samo na turizam, ovisimo o turističkoj sezoni, ništa drugo se ne radi...

Koliko ste samo puta čuli takvu ili vrlo sličnu priču? Isti taj mit se ponavlja opet i opet, često ga guraju novinari...ali potpuno je pogrešan i netočan.

Prvo, hrvatska industrijska proizvodnja ne samo da nije mrtva, ona se povećava iz godine u godinu, i tako već više od 10 godina. Robni izvoz se povećavao skroz do 2020. godine kada je, zbog ludih lockdowna diljem svijeta i privremenog zatvaranja granica, pao za par postotnih poena. U našem izvozu vodeću ulogu ima prerađivačka industrija koja se, također, povećava. U toj prerađivačkoj industriji Hrvati najčešće izvoze gotove prehrambene proizvode, strojeve i gotove proizvode od metala.

Otkud onda priče o gašenju industrije? Svako malo čujemo vijest o gašenju neke tvornice, ali to ne bi trebalo biti ništa čudno. Poduzeća nisu ni stvorena da žive vječno. Svako poduzeće ima svoju uzlaznu putanju, a zatim, ako se ne prilagodi novostima na dinamičnom tržištu, slijedi silazna putanja i gašenje. Je li to katastrofa? Ne, to je dio prirodnog tržišnog procesa. Tržište odbacuje proizvođače koji više nisu u stanju zadovoljiti potrebe potrošača, ali se onda otvara novi prostor i otvaraju se nova poduzeća koja će bolje zadovoljavati potrebe potrošača.

Hrvatska nikada nije imala više aktivnih poduzeća nego u 2019. godini. Kakva je točno situacija sada, to još ne znamo, ali sigurno je malo lošija zbog lockdowna i divljačkih voodoo mjera protiv korone.

Hrvati iz nekog razloga gaje još uvijek romantične osjećaje prema onim tvornicama iz 1970-ih s velikim dimnjacima, koje zagađuju zrak, šume, rijeke, jezera i more, uništavajući floru i faunu oko sebe. Osim katastrofalnih učinaka takvih tvornica na okoliš, one zapravo nisu ni privlačne radnicima jer nema mnogo ljudi koji žele za nisku plaću raditi 8 sati dnevno vrlo dosadan posao na traci. Otkud onda toliki cvilež kad se neka takva tvornica zatvori jer, jebiga, nije išla ukorak s vremenom i nije više u stanju zadovoljiti svoje potrošače?

U isto vrijeme mijenja se struktura gospodarstva. Svjedočimo ogromnom rastu IT industrije. Ona je posve drukčija. Njeni radnici su zaposleni u velikim inkubatorima ili rade od kuće, dakle nema više onih romantičnih tvorničkih dimnjaka. Ali ta industrija, koje prije 15 godina praktički nije ni bilo, sada broji oko 5.000 aktivnih kompanija u ovoj zemlji i prosječna plaća zaposlenih u tom sektoru je izrazito veća nego u onoj staroj industriji za kojom novinari često nariču. Skoro 5 posto zaposlenih u privatnom sektoru čine zaposlenici u IT industriji. O tome se baš i ne priča puno. Zašto?

Druga stvar, kada cvile nad "tvornicama", novinari često spominju politiku. Kažu, politika je kriva. Ali politika nema previše veze s otvaranjem i zatvaranjem poduzeća. Politika može olakšati posao poduzetnicima tako što im smanji namete i regulacije, što kod nas baš i ne čini, ali bez obzira na to, mislim da politika ne igra značajnu, možda čak i nikakvu, ulogu u promjenama gospodarske strukture u ovoj zemlji. To nema veze s politikom. Tko može zadovoljiti potrebe tržišta, radit će. Tko ne može, ugasit će se. Što nije jasno?

Onda, za taj mit o tobožnjem uništavanju hrvatske industrije obično se veže i priča o turizmu. Kako smo previše ovisni o turističkoj sezoni i kako bismo to trebali mijenjati (opet politika).

Istina je, zapravo, da se Hrvatska nalazi na takvoj zemljopisnoj, geološkoj i klimatskoj poziciji da je postala svjetska turistička top destinacija. Hrvati se za to nisu pretjerano trudili. Realno, može se čak reći da to nismo ničim zaslužili. To nam je dar s neba, koji još uvijek nismo potpuno iskoristili kako bismo možda mogli. Ali, što je, tu je. I, što da sada s time radimo? Mnogim novinarima to ne odgovara, znači trebalo bi tjerati turiste odavde i govoriti im "Ne! Mi ne želimo da dolazite tu preko ljeta i da kod nas trošite svoj novac jer mi ne želimo živjeti od turizma!". Shvaćate li da bi to bilo prilično nerazumno i glupo?

Normalno je da Hrvatskoj znatno veći udio BDP-a otpada na turizam nego drugim zemljama zato što Hrvatska ima godišnje najviše turista po stanovniku u Europi. I to nije ništa loše. To je dobro. Cviliti zbog toga nema nikakvog smisla. Naravno, problem nastaje u ovakvo izvanredno doba, kada se uvode restrikcije na putovanja, taj sektor trpi. Ali ne bi nam bilo ništa bolje ni da smo zabranili turizam.

Da skratimo priču, ne vjerujte takvim mitovima koje često čujete na TV-u ili pročitate na portalima. Ljudi koji ih šire nisu informirani i ne razumiju osnove ekonomije, samo su željni pažnje i slave.