Neki dan pozornost mi je skrenula
rasprava u kojoj Predrag Rajšić pokušava opovrgnuti tvrdnje kako su Srbi u Hrvatskoj uništavali „urbani štih“ jednog gradića (konkretno Petrinje), kako su bili privilegirani i kako je povećanje udjela Srba bio dio neke smišljene srpske politike. S tvrdnjama o privilegiranim Srbima koji su dobivali sve dok su Hrvati bili zapostavljeni susretao sam se još od svojeg djetinjstva i kasnije sam na takve tvrdnje nailazio i u literaturi koja je imala pretenziju biti ozbiljna.
I to ne samo za slučaj Petrinje već niza drugih gradova (posebno Vukovara). Govorilo se i o navodno nasilnim promjenama etničke strukture stanovništva, a svako doseljavanje Srba smatralo se smišljenom velikosrpskom politikom. No, je li to zaista bilo tako i što se krije iza takvih tvrdnji?
U tvrdnjama o nasilnim promjenama etničke strukture već na sam prvi pogled nešto ne valja. Broj Srba u SR Hrvatskoj stagnirao je, odnosno blago se smanjivao i ukupno i postotno od 1948. (14,5%) pa do 1991. (12,1%). Ako je ukupan postotak Srba blago opadao, kako onda možemo govoriti da su negdje bili sustavno naseljavani? Radilo se o potpuno drugačijem fenomenu: socijalistička politika industrijalizacije i urbanizacije privlačila je ljude iz sela u obližnje gradove gdje su dobivali poslove i gradili kuće.
Komunisti su smatrali da grade novo društvo koje će biti lišeno nacionalnih pitanja. Nikakve antihrvatske zavjere (ili antisrpske kako su tvrdili srpski nacionalni apologeti) u tome nije bilo. U slučaju Petrinje, ljudi iz okolnih sela su naseljavali grad. Starije gradsko stanovništvo gledalo je prema većim urbanim centrima, a ujedno imalo manje djece. Identičan proces događao se u Splitu, Rijeci, Varaždinu ili Koprivnici, ali tamo nije bio nacionalno tumačen jer su svi bili Hrvati. U Petrinji i Vukovaru jest.
U konačnici, što su u takvoj situaciji Srbi trebali? Zauvijek ostati na selu, ne obrazovati se i ne naseljavati gradove?
Jesu li Srbi u tom procesu bili privilegirani na lokalnoj razini pitanje je na koje se mora odgovoriti razumijevanjem samog karaktera SR Hrvatske. Radilo se o partijskoj državi u kojoj je SK kontrolirao sve bitne sfere države i društva. Članstvo u SK bilo je uvjet privilegija naspram ostalih.
Iz više razloga članstvo u SK bilo je znatno bliže Srbima nego Hrvatima i oni su od vlasti bili viđeni kao podobniji za niz funkcija, posebno u sigurnosnom sektoru. To je bila politika koju su vodili hrvatski komunisti na čelu s Vladimirom Bakarićem i iza nje nije stajala nikakva srpska zavjera.