Neki dan pozornost mi je skrenula rasprava u kojoj Predrag Rajšić pokušava opovrgnuti tvrdnje kako su Srbi u Hrvatskoj uništavali „urbani štih“ jednog gradića (konkretno Petrinje), kako su bili privilegirani i kako je povećanje udjela Srba bio dio neke smišljene srpske politike. S tvrdnjama o privilegiranim Srbima koji su dobivali sve dok su Hrvati bili zapostavljeni susretao sam se još od svojeg djetinjstva i kasnije sam na takve tvrdnje nailazio i u literaturi koja je imala pretenziju biti ozbiljna.

I to ne samo za slučaj Petrinje već niza drugih gradova (posebno Vukovara). Govorilo se i o navodno nasilnim promjenama etničke strukture stanovništva, a svako doseljavanje Srba smatralo se smišljenom velikosrpskom politikom. No, je li to zaista bilo tako i što se krije iza takvih tvrdnji?

U tvrdnjama o nasilnim promjenama etničke strukture već na sam prvi pogled nešto ne valja. Broj Srba u SR Hrvatskoj stagnirao je, odnosno blago se smanjivao i ukupno i postotno od 1948. (14,5%) pa do 1991. (12,1%). Ako je ukupan postotak Srba blago opadao, kako onda možemo govoriti da su negdje bili sustavno naseljavani? Radilo se o potpuno drugačijem fenomenu: socijalistička politika industrijalizacije i urbanizacije privlačila je ljude iz sela u obližnje gradove gdje su dobivali poslove i gradili kuće.

Komunisti su smatrali da grade novo društvo koje će biti lišeno nacionalnih pitanja. Nikakve antihrvatske zavjere (ili antisrpske kako su tvrdili srpski nacionalni apologeti) u tome nije bilo. U slučaju Petrinje, ljudi iz okolnih sela su naseljavali grad. Starije gradsko stanovništvo gledalo je prema većim urbanim centrima, a ujedno imalo manje djece. Identičan proces događao se u Splitu, Rijeci, Varaždinu ili Koprivnici, ali tamo nije bio nacionalno tumačen jer su svi bili Hrvati. U Petrinji i Vukovaru jest.

U konačnici, što su u takvoj situaciji Srbi trebali? Zauvijek ostati na selu, ne obrazovati se i ne naseljavati gradove?

Jesu li Srbi u tom procesu bili privilegirani na lokalnoj razini pitanje je na koje se mora odgovoriti razumijevanjem samog karaktera SR Hrvatske. Radilo se o partijskoj državi u kojoj je SK kontrolirao sve bitne sfere države i društva. Članstvo u SK bilo je uvjet privilegija naspram ostalih.

Naravno, na nižim su se razinama razvili nepotizam i klijentelizam zavičajnog i rođačkog tipa pa su u tom slučaju Srbi eventualno mogli nešto profitirati, ali ni tu se nije radilo o srpskoj zavjeri već o nečemu što nam je dobro poznato svima. Zanimljivo da promicatelje teza o srpskoj zavjeri u pravilu nije smetala partijska država kao takva, već samo to što ona nije dovoljno „naša“.

Istovremeno s privilegijama koje je nosilo članstvo u SK, Srbi u SR Hrvatskoj u potpunosti su zapustili vlastite nacionalne i kulturne institucije. Crkva je bačena na margine i vjerske su slobode, kao i u Hrvata, bile ograničene. Građanska klasa Srba koja je do 1941. bila važan akter hrvatskog društva, nestala je. Područja u kojima su živjeli Srbi ostala su među najsiromašnijima u Hrvatskoj.

To sve je bila posljedica socijalističke politike, ali je srpskim nacionalnim apologetima sredinom 1980-ih poslužila kao dokaz da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Tako su jedni tvrdili da su Srbi ugroženi, a drugi da su privilegirani. Na nižim razinama prevladalo je tumačenje o primitivnim seljacima, koji su od svima drage svemoćne države „dobivali sve“, nasuprot „nama“ koji smo zakinuti.

U tome svemu, za provincije tipični malograđanski šovinizam, prerastao je svoje okvire i postao više ili manje mainstream shvaćanje prošlosti i sadašnjosti. O tome kako se sličan obrazac ponavlja na Hrvate iz BiH pisat ću u sljedećem članku.