Kritičari liberalizma i osobito slobodnog tržišta često ističu kako ekonomske slobode imaju loš utjecaj na prirodu i okoliš. Iako to nikakvim podacima, istraživanjima niti dokazima ne mogu potvrditi, ta misao se ponavlja kao mantra, kao nešto što je samo po sebi logično. Jer ako država manje regulira gospodarstvo i pusti ljudima da rade svojevoljno, onda će oni činiti sve da zagade okoliš i učine sami sebi život nepodnošljivim, zar ne?

Ta teza u stvarnosti baš i ne drži vodu. Ako pogledamo Indeks ekonomskih sloboda i uzmemo neke primjere s vrha liste, kao što su Singapur (broj 2) i Novi Zeland (broj 3), dakle zemlje s najvećim ekonomskim slobodama (izuzeo sam Hong Kong koji je na vrhu, ali se u drugim indeksima ne natječe s obzirom da je službeno dio Kine), onda ćemo vidjeti da su to zemlje u kojima je briga za okoliš vrlo bitan dio svakodnevnog života.

Sveučilište Yale u suradnji sa Svjetskim ekonomskim forumom i Centrom za međunarodnu interakciju čovjeka i prirode svake godine provodi istraživanje o brizi za okoliš i rezultatima "Environmental performance index" u 180 zemalja. Po tom indeksu Novi Zeland kotira 11. u svijetu ili 1. među ne-europskim državama. Novi Zeland ima najbolju ocjenu za čistoću vode po kojoj je svjetski šampion, a vrlo dobro je ocijenjen i u čistoći zraka te utjecaju na ljudsko zdravlje.

Na istom indeksu Singapur je najčišća zemlja Azije, odnosno azijski šampion u brizi za okoliš.

To su, dakle, zemlje sa širokim ekonomskim slobodama i obje kotiraju na ovoj listi bolje od Hrvatske. Kada vidimo rezultate ovih istraživanja, automatski padaju u vodu svi antikapitalistički mitovi o tome kako deregulacija gospodarstva loše utječe na prirodu.

Takva teza ni u teoriji ne može držati vodu, a ne samo u praksi, budući da polazi od pretpostavke da je državna kontrola jedini dobar i ispravan način brige za okoliš. Ako država više regulira gospodarstvo, pobornici velike države misle da će ona to činiti s dobrom namjerom. Državu vode političari, a pobornici velike države i regulacija polaze od pretpostavke da su političari a priori dobri ljudi, savjesni, ekološki osviješteni itd. To u praksi vrlo često nije slučaj, u što se možemo uvjeriti i u Hrvatskoj.

Što je manje državne kontrole, a više prepušteno realnom sektoru, to će biti više privatne inicijative i privatnog vlasništva. Ljudi će se prije i bolje brinuti za prostor koji je u njihovom privatnom vlasništvu nego za zajednički, državni prostor. Nitko ne želi zapustiti svoje zemljište niti želi dopustiti da ono bude onečišćeno, da ružno izgleda ili da sam sebi onečišćuje zrak. Zato zemlje s većim ekonomskim slobodama i kotiraju tako dobro na ljestvici onih s najčišćim zrakom i najzdravijim okolišem.

Ljevičari vole često spominjati Kubu kao primjer uspješne socijalističke zemlje sa zdravim životom, međutim prema Yaleovom istraživanju Kuba stoji gore i od Hrvatske - tek na 45. mjestu. Iako očekivano dobro kotira po kvaliteti zraka (budući da industrije baš i nema), Kubanci su po kakvoći vode i sanitarija tek na 78. mjestu, a loše stoje i po kvaliteti ekološke proizvodnje, šumama i ribolovu. Drugim riječima, kad vam kažu da je socijalizam dobar za okoliš, a kapitalizam loš - besramno vam lažu.