Treba li Hrvatskoj 20 županija (plus Grad Zagreb koji ima status županije) ili bismo trebali okrupniti županije u nekoliko velikih regija?

Ovo pitanje se svakih nekoliko godina iznova postavlja u javnosti i uvijek iznova bude ponovno stavljen pod tepih. Primarni razlog tomu je što nema političke volje da se nešto takvo napravi jer su županije, kao i općine, savršena mjesta za uhljebiti politički podobne tj. stranačku glasačku mašineriju. Prije svakih izbora zapošljavanje u jedinicama lokalne i regionalne samouprave dramatično naraste, a broj zaposlenih u županijama je od 1997. do 2011. narastao za 162 %. Jednostavno se radi o kupovanju glasova ili ponekad kupovanju šutnje i političke poslušnosti.

Županije se financiraju iz nekoliko izvora: prihodima od imovine u vlasništvu županije, županijskim porezima (porezi na nasljedstva i darove, cestovna motorna vozila, plovila i automate za zabavne igre), prihodima od kazni i imovine stečene ovrhom zbog prekršaja na razini županije, prihodima od trgovačkih društava i drugih pravnih osoba u njenom vlasništvu, pomoći iz državnog proračuna i dijelom poreza na dohodak koji je zajednički prihod središnje države te županije, gradova i općina.

Sve državne funkcije treba nastojati spustiti na što nižu razinu, tj. na razinu koja će biti direktno uključena u problematiku kojom se bavi. Pojednostavljeno, za rješavati izgradnju lokalnih cesta u Sinjskom polju nije potrebno tražiti planiranje iz Zagreba. Za podizanje javne rasvjete u predgrađu Pule nije potrebno tražiti dopuštenje iz Zagreba. Svaka institucija koja odlučuje o određenom problemu od lokalnog interesa mora biti spuštena što je bliže moguće lokalnom građaninu i glasaču, treba biti smjenjiva i odgovorna neposrednom biračkom tijelu, a biračko tijelo mora biti što je više moguće upoznato s financijama, programima, zapošljavanjima tijela lokalne samouprave. Međutim, u praksi se pojavljuje problem da lokalni politički lideri praktički kupuju glasove s javnim novcima i time osiguravaju svoj reizbor te time cementiraju svoju političku moć i postaju lokalni šerifi.

Ako se predsjednik ne može biti više od dvaput zaredom, upravo iz razloga da ni jedna osoba ne postane premoćna da monopolizira demokratski proces kupnjom glasova, utjecaja i moći, zašto lokalni dužnosnici mogu ostajati na svojim funkcijama praktički do smrti? Automatska smjenjivost čuva demokraciju od despotizma i tiranije te treba mandate i lokalnih moćnika ograničiti na nekoliko mandata.

Hrvatska ima prevelik broj zaposlenih u javnom sektoru, koji je neto primatelj iz proračuna i sam po sebi neproduktivan. Stoga zaposlenici u privatnom sektoru ne moraju raditi samo sa sebe, umirovljenike (međugeneracijska solidarnost) nego i zaposlenike u javnom sektoru, kako liječnike i policajce tako i cijeli niz bespotrebnog administrativnog osoblja koje služi samo za kupovinu glasova i zadržavanje političke moći.

Naravno, to se ne može postići samo na županijskoj razini, jer je potrebna glasačka mašinerija od najmanje općine i naselja, pa sve do županije, da bi se stvorila struktura discipliniranog i lojalnog glasačkog tijela koje će da bi očuvalo svoje uhljebničke pozicije uvijek glasati za stranke koje im te pozicije omogućavaju. Predsjednik Instituta za javnu upravu dr. Ivan Koprić godinama se bavi tom problematikom i kaže da je barem 30 posto višak zaposlenih u jedinicama lokalne i regionalne samouprave.

Županije su dužne godišnje objavljivati planove proračuna po prihodima i rashodima te njihovim sastavnicama. Koristeći te podatke može se dobiti udio rashoda za zaposlene u ukupnim rashodima te usporediti županije prema tome koja politička opcija u njoj vlada. Županijsko vijeće je vladajuće tijelo županije i sastoji se od više vijećnika, stoga nije uvijek jasno tko vlada županijom, posebno zbog toga što je uobičajena praksa na županijskoj razini da se trguje glasovima i prelazi iz stranke u stranku. Rezultati su sljedeći:


Izvor: DataSimplified, javno objavljeni proračuni županija (klikni na sliku za uvećani prikaz)

Kao što vidimo, raspon je vrlo širok, od 7,33% u Ličko–senjskoj županiji do 52,75% u Brodsko–posavskoj županiji. Prosjek za svih 20 županija je 37,51%, što znači da više od trećine rashoda županija čine rashodi za zaposlene (plaće, doprinosi, naknade i sl.). Kako HDZ ima apsolutni primat u hrvatskoj politici kada se govori o županijskoj vlasi, teško se može uspoređivati po strankama, ali je jasno da manje regionalne stranke kao IDS i HNS u svojim županijama puno manje sredstava troše na zaposlene. Valja primijetiti da udio RZZ (Rashodi za zaposlene) u UR (ukupnim rashodima) nije povezan s brojem ljudi u županiji i postojanjem većih urbanih centara jer Splitsko–dalmatinska, Zagrebačka i Istarska županija imaju za 15-ak posto manji udio RZZ u UR.

Što mislite, izgledaju li vam ovi brojevi preveliki u odnosu na to koliko županije stvarno imaju ovlasti? Je li istinita teza da općine, gradovi i županije služe samo za uhljebljivanje politički podobnih i poslušnih te kupnju glasačke mašinerije? Je li moguće da Varaždinska županija svoje funkcije uredno obavlja s 9,86% udjela RZZ u UR te slovi kao jedna od najprivlačnijih županija za strane investicije i za male poduzetnike, a Brodsko–posavskoj je potrebno 52,75% udjela RZZ u UR kako bi obavljala svoje funkcije?