Kontrola cijena stanarine u Berlinu doživjela fijasko

Politička platforma Možemo! na čelu s predsjednikom Tomislavom Tomaševićem prije koronakrize često je tražila regulaciju cijena najma nekretnina. Na primjer, pročitajte ovaj njihov zahtjev iz 2019. kada tvrde da se "ne smije pustiti cijenama najma da divljaju". Pozivali su se tada na europske gradove koji su uveli regulacije kojima se zabranjuje rast cijene najma stana iznad određene visine.

Nisu samo političari ti koji su tražili ovakvu regulaciju cijena u Hrvatskoj. Bilo je dosta i novinara, a ovdje ću navesti primjer Tportala. Svi oni ozbiljno vjeruju da država ili lokalna samouprava može odrediti cijenu najma stana i da će to tako u praksi funkcionirati. Riječ je o politici za koju 93 posto američkih ekonomista tvrdi da je štetna.

Grad Berlin, gdje je na vlasti stranka ideološki vrlo slična Možemo!, uveo je regulaciju cijena stanova prošle godine, pod nazivom "Mietendeckel". Učinili su to s najboljim namjerama, kako bi izbjegli sudbinu New Yorka i Londona gdje su visoke cijene najma stanova otjerale neke slabije plaćene radnike u druge, manje gradove. Ovo bi se moglo nazvati dobrim primjerom politike najboljih namjera.

Međutim, zabrana rasta cijene najma ne odnosi se na sve nekretnine u Berlinu, već samo na one izgrađene prije 2014. godine. Njihova je cijena najma "zamrznuta" na razinu iz 2019. godine.

Kao i u drugim velikim gradovima diljem svijeta, berlinsku politiku kontrole najamnine vodio je legitiman problem. Stanarine su skočile posljednjih godina, proizvod rastuće potražnje za stanovima i ograničene ponude. To je bio problem stanovnika Berlina, grada koji se ponosi time što je "grub i pristupačan". (Treba, međutim, napomenuti da su cijene najma u Berlinu i dalje skromne u usporedbi s najskupljim gradovima na svijetu i oko 50 posto su niže od New Yorka.)

Što bi bilo rješenje?

"Pravi odgovor na taj nedostatak bio bi povećanje ponude - na primjer, smanjivanjem birokracije u zoniranju i izgradnji", napisao je Andreas Kluth, koji je za Bloomberg obradio stambeno pitanje Berlina.

Umjesto toga, berlinska vlast se odlučila za kontrolu najamnine, politiku koju je švedski ekonomist Assar Lindbeck jednom nazvao "nakon bombardiranja najefikasniji način uništenja grada". (Iako su neki primijetili da je kontrola najma uništila Hanoi učinkovitije od američkih bombi.)

Godinu dana kasnije, možemo vidjeti rezultate berlinskog eksperimenta.

"Nakon godinu dana, berlinski eksperiment s kontrolom stanarine pokazao se kao neuspjeh", objavio je u utorak The Economist. "Najamnine su možda niže, ali isto tako i ponuda stanova je slabija."

Zapravo, kako piše Bloomberg, ako tražite mjesto za život u Berlinu, "sretno u pronalaženju stana." Opskrba stambenim objektima je smanjena, a mnogi su stanodavci navodno izašli s tržišta, što je probleme najmoprimaca znatno pogoršalo.

"Broj malih oglasa za iznajmljivanje smanjio se za više od pola", objašnjava The Economist. "Stanari se, prirodno, drže svojih stanova s ​​ograničenom rentom. Stanodavci koriste stanove za sebe, prodaju ih ili ih jednostavno drže prazne u nadi da će sud srušiti ovu uredbu."

Ali to nije sve. Kluth ističe da je izuzećem nekih jedinica iz gornje granice stanarine grad Berlin (što je i predvidljivo) u osnovi stvorio dva tržišta stanova.

"Nije iznenađujuće što su kontrole najma stanove u Berlinu podijelile na dva različita tržišta: ono puno veće, koje se sastoji od svih stanova izgrađenih prije 2014. godine, a koje je sada regulirano; i manje neuređeno, gdje su stanovi u relativno novim zgradama."

Pozivajući se na novo istraživanje četvero ekonomista s minhenskog instituta Ifo, Kluth pokazuje kako su cijene najamnina porasle na neuređenom tržištu, rastući brže od prosječnog rasta u 13 sljedećih najvećih njemačkih gradova.

Novoizgrađeni stanovi stoga su za većinu ljudi postali još nedostupniji.