Svi znamo onu priču o kuhanju žabe, kako je treba staviti u ugodno mlaku vodu te pomalo pojačavati vatru sve dok se žaba, ništa ne primjećujući, ne skuha. Ista ta priča se, nažalost, odnosi i na nas, građane modernog svijeta.

Toliko nam je postalo normalno nositi sa sobom osobnu iskaznicu s fotografijom i samo nama dodijeljenim inventarskim brojevima, u automobilu imati vozačku i prometnu dozvolu, tražiti odobrenje ako želimo upecati ribu na rijeci ili sakupiti malo vrganja, kao i posjeći stablo iz svoje šume.

Najnormalnije se minimalno 30, a maksimalno 45 dana ranije javljamo vlastima da se želimo s nekim vjenčati te nakon toga dobivamo potvrdu da smo to učinili u formi vjenčanog lista. Kad želimo prekinuti tu zajednicu, bez ikakvog smo prigovora spremni razgovarati sa stranim ljudima o našem propalom intimnom životu s tom osobom. Ne smijemo roditi dijete u svom domu, čak ni uz pomoć osposobljene primalje.

Želimo li sagraditi sebi kuću, normalno nam je da nam grad ili općina u kojoj živimo izda za to dozvolu i odredi osnovne granice te gradnje. Ako želimo dodati garažu, opet moramo moliti da nam se to odobri. Na vlastiom komadu zemlje. Ne možemo dobiti plin za grijanje i kuhanje, ako nam to službenik iz grada ne odobri i  naplati. Dozvolu da se priključimo na javnu mrežu.

Ako biramo liječnika bilo koje vrste, čekamo da nam odgovarajući zavod to odobri. U mirovinu idemo kad nam službenici drugog zavoda priznaju da imamo na to pravo. Putujemo izvan granica svoje matične države ako imamo odgovarajući dokument koji dokazuje da smo građanin, ali nas na granici mogu provjeravati drugi službenici, koji nam mogu odbiti prelazak fiktivne geografske linije. Da bismo ušli u prijevozno sredstvo zrakoplov, moramo se izuti i baciti svoj dezodorans.

Ako želimo sami zarađivati svoj novac, bez da iznajmimo sate vlastitog dana nekom drugom, moramo moliti da nam se prizna ime našeg poduzeća, da nas se upiše u registre, da nam bilježnici skupo naplate prilagođavanje naše poslovne zamisli pravnim formama. Moramo oglasiti da postojimo u državnim novinama i platiti da nas statistički zavedu kao nekakvu vrstu poduzeća. Nakon toga, moramo neprestano pratiti odgovarajuće propise koji nam propisuju što smijemo ili ne smijemo raditi u poslovnom prostoru koji smo kupili vlastitim novcem. U njemu ne smijemo zapaliti cigaretu. Također ne smijemo početi obavljati novu djelatnost, ako skoro u potpunosti ne ponovimo i platimo cijeli proces. S tim da neke djelatnosti ne smijemo uopće obavljati, ako nam odgovarajuće tijelo ne prizna da smo za to sposobni, npr. šišati nečiju kosu.

Kad se vozimo u vlastitom automobilu, moramo se vezati ili platiti kaznu. Kad želimo umorni stati sa strane i odspavati preko noći, ne smijemo. Niti na plaži u vreći. Niti u šumi. Nigdje, osim u za to odobrenim mjestima.

Ako želimo organizirati koncert u svom ugostiteljskom objektu, ne smijemo, jer već glasniji razgovor prelazi propisanu buku od 65 decibela, a u protivnom će nam inspekcija naplatiti visoku kaznu. Iako time ne radimo buku susjedima, već samo gostima koji žele platiti da bi uživali u toj razini buke.

Ako se nakon toga želimo napiti od muke i odšetati takvi kući, ne smijemo, jer nas policajac u prolazu može testirati na alkohol i naplatiti nam propisanu kaznu, iako nikog ne diramo i samo idemo svojim putem.

Ako nakon toga želimo otići vikati pred sjedište lokalne ili državne vlasti da takvim pristupom nismo zadovoljni, ne smijemo, dok ne najavimo i dobijemo odobrenje za taj postupak. Dotad smo se već ohladili i odlučili da nam se to ne da.

Ne smijemo u svom vrtu uzgojiti biljku koja nas uveseljava, opušta, a ponekad i pomaže u zdravstvenim problemima jer ćemo zbog toga završiti u zatvoru ili platiti visoku kaznu.

Ako smo pobornik neke čudnovate ideologije, koja koristi ozloglašene simbole, ne smijemo ih nacrtati ni na vlastitoj kući, jer ćemo završiti na sudu zbog tog crteža, kao što ne smijemo ni pozdravljati određenim pokretima tijela, s istim posljedicama.

Ne smijemo šetati psa u nekom parku, iako smo civilizirani i kupimo njegov izmet, ako je potrebno.

Ne smijemo podići novac s računa koji smo mi otvorili svom djetetu i ulagali novac na njega, bez da za to dobijemo odobrenje odgovarajuće službe, koja se za interesa našeg djeteta brine više od nas. Niti prodati neku imovinu koja nam je ostala nakon pokojnog supružnika, sve dok nam službenik ne odredi po kojoj to cijeni moramo napraviti i što smijemo učiniti s tim novcem.

Lagano kuhanje je velika vještina, ništa ne osjetiš dok u jednom trenutku ne shvatiš da je sve već gotovo i da si postao bezvoljan komad mesa.

Slobodno nastavite ovaj popis, ako imate odgovarajuće odobrenje. S biljezima.