U pismu kolumnista i urednika Jutarnjeg lista, Marka Biočine, kojeg je jako naljutila moja kritika njegovog neprofesionalnog pristupa temi ekonomskih sloboda, bar 90% sadržaja je čisti ad hominem usmjeren protiv mene osobno. Jako malo ili gotovo ništa argumenata. Ako nekoga baš zanima i želi uživati u besmislenom pljuvanju moje malenkosti, skinite si Biočinino pismo ovdje.

Ima ipak trag pokušaja argumentiranja koji sam našao u ovom dijelu njegovog teksta i nešto o čemu se može raspravljati:

I sad, ako smo utvrdili da je Singapur suštinski mekana diktatura, što nam to govori o njegovom uspjehu? Da li bi istu razinu fiskalne odgovornosti ta država bila u stanju provesti da su tamošnje vlade izložene regularnom demokratskom ciklusu? Koliko bi reformi u zdravstvu, obrazovanju bilo provedeno? Da li su tamošnji građani, uopće, te reforme podržavali kad su donesene?

Bez odgovora na ta pitanja, svaka rasprava o Singapuru je zapravo bespredmenta. Pristup (kakav očito zagovara Nakić) da se „cherrypicking“ metodom iz singapurskog modela Hrvatskoj „preporuče“ pozitivne stvari, a negativne ne je besmislen. Jer, ako je poprilično evidentno da između gospodarskog progresa te zemlje i demokratskog deficita postoji uzročno posljedična veza, onda je očito kako uvođenje jednog ostvarivo samo pod uvjetom uvođenja i drugog.

Odgovor je jasan. Na Indeksu ekonomskih sloboda samo jedno mjesto ispod Singapura nalazi se Novi Zeland. Pa slijedi Švicarska, pa Australija. Sve su to redom zemlje s demokratskom tradicijom i zemlje koje štite sve ljudske slobode, po svim pokazateljima ispred Hrvatske. Zašto govoriti o ekonomskim slobodama samo na primjeru Singapura? Aha, da je uzeo bilo koju drugu zemlju s ljestvice, onda ne bi priča ispala takva i ne bi mogao prestrašiti Hrvate tim "groznim" ekonomskim slobodama.

Ujedno, sve navedene države opovrgavaju tezu g. Biočine i Jutarnjeg lista kako bez diktature nema ekonomskih sloboda. Takva besmislena teza je iskazivanje potpunog nepoznavanja materije, ali i ekonomije. Dopustite mi da objasnim.

Istina je da su neke zemlje stekle ekonomske slobode, pa i bogatstvo, putem diktature ili poludiktature. Istina je, također, da su neke druge provele protržišne reforme i ostvarile blagostanje demokratskim putem, na izborima izabravši političke opcije koje su to odlučile napraviti. Promjene se mogu dogoditi na dva načina - kao Čile, Hong Kong i Singapur ili kao Švicarska, Irska, Estonija i Novi Zeland.

Međutim, u svim diktaturama ili poludiktaturama koje su dozvolile visok stupanj ekonomskih sloboda, demokratska situacija se mijenja kako se zemlje razvijaju. Dakle to nije kao u socijalizmu kad vrijeme stane. Čile (to je omiljeni primjer za ljevičare, oni ga obožavaju) je 1970-ih bio tvrda vojna diktatura, ali uslijed oslobađanja tržišta narod je dobio veću moć te je diktator Pinochet krajem 1980-ih pristao održati višestranačke izbore na kojima je poražen. Čile je danas najbogatija zemlja Latinske Amerike i jedina koja se može po životnom standardu mjeriti sa središnjom Europom. Druge zemlje u regiji, koje imaju dugogodišnju socijalističku tradiciju, trebat će još dugo vremena, puno rada i protržišnih reformi kako bi dostigle taj nivo.

Singapur napreduje u demokratskom pogledu, što je očito po Indeksu demokracije. Još prije 10 godina Hrvatska se nalazila na 51. mjestu u skupini "manjkave demokracije", a Singapur je bio 84. u skupini "hibridni režimi". Ove godine Hrvatska je na 54. mjestu koje dijeli s Ganom i još uvijek je među "manjkavim demokracijama", a Singapur je na 70. mjestu s time da je prešao u našu grupu. Dakle, ako se ovakav trend nastavi, možemo očekivati da će za 10 godina Hrvatska po demokratičnosti gledati Singapuru u leđa. To su nepobitne činjenice koliko god se one nekome ne sviđale i jasno pokazuju da zemlja može imati ekonomske slobode i stvoriti materijalno blagostanje čak i bez visokog stupnja demokracije te će s vremenom polako uvoditi ostale osobne slobode i demokratske standarde u društvo. Smanjenje ekonomskih sloboda ili stagniranje, što vidimo na primjeru Hrvatske, dovodi do pada demokratskih vrijednosti i ostalih sloboda. Još bolji primjer je Venezuela.

Prije desetak godina Venezuela je počela ozbiljno oduzimati ekonomske slobode; nacionalizirati privatna poduzeća, kontrolirati cijene na tržištu, ograničavati poljoprivrednike i trgovce itd. Da bi sve kulminiralo hiperinflacijom uslijed tiskanja novca u besvijest, što je učinilo ljude siromašnima preko noći. Narod traži prijevremene predsjedničke izbore, predsjednik ne dozvoljava i guši prosvjede u krvi. Zatim mijenja Ustav, protjeruje državnu odvjetnicu i oduzima svu moć parlamentu. To je klasična priča o ukidanju demokracije i uvođenju diktature, a prethodilo joj je ukidanje ekonomskih sloboda.

Zato nije dobro zanemarivati važnost ekonomskih sloboda. Ekonomske slobode su prvi preduvjet za sve ostalo. Gospodarstvo može prosperirati bez demokracije, ali bez ekonomskih sloboda nema ni prosperiteta ni demokracije. Nema čak ni ostalih ljudskih prava! Ja sam siguran da će Singapur nastaviti napredovati u smislu političkih sloboda, a vjerujem da će to dovesti i do ukidanja restrikcija na slobodu govora, diskriminacije nad gejevima i smrtne kazne. U zemlji sa službeno najpametnijim studentima i najzdravijim stanovništvom, to će se sigurno dogoditi, samo je pitanje hoće li to biti za dvije, pet ili deset godina. Međutim, ostvariti ekonomsko blagostanje je puno teži put pa stanovnici Venezuele, čak i ako uspiju nekako izbaciti s vlasti aktualnog diktatora, trebat će provoditi pametne reforme i marljivo raditi najmanje 10-20 godina da bi se vratili na razinu gdje su bili prije Chaveza.

Što vrijedi nekom homoseksualcu što ima sva prava na papiru zagarantirana u Kubi ili Venezueli, što mu vrijedi sloboda govora i to što se može u javnosti ljubakati s drugim muškarcem kad je standard života loš, kad se ne može ostvariti u materijalnom smislu, kad ne može zarađivati koliko zaslužuje, kad ne može raditi ono što voli i kad, na kraju krajeva, ima užasno lošu državnu uslugu poput zdravstva i školstva?

Mislim da nije baš profesionalno pisati o ekonomskim slobodama, a uopće ne navesti da zemlje poput Singapura i Švicarske imaju zdravstveni i školski sustav po efikasnosti u svjetskom vrhu. Stoga postoji objektivan razlog da se povećanje ekonomskih sloboda dovede u vezu s kvalitetom JAVNIH, državnih službi jer većina škola i bolnica u navedenim državama su u državnom vlasništvu. Znate u čemu je razlika u odnosu na Hrvatsku? Oni su pustili svoje državne službe da se natječu s privatnim sektorom, a prije toga su omogućile potpuno jednake uvjete za privatnike i državu. Kao što će privatna škola propasti ako se ne upiše dovoljan broj učenika, isto će se dogoditi i s državnom školom. U takvim uvjetima državni službenici postaju konkurentni, a njihova se konkurentnost onda vidi po rezultatima, kao npr. uspješnost u liječenju raka koja je sada u Singapuru na 70%.

Mnogima navedene činjenice jako teško sjedaju. Pa tako Biočina u svome pismu dalje navodi:

Ako je tomu tako, možemo li se na koncu zapitati i kako je definirana i mjerena ta famozna „ekonomska sloboda“ u državi gdje postoje ozbiljne prepreke građanima da biraju svoje predstavnike u vlasti koji definiraju poreze, zakone i druge kate koji utječu na ekonomski život države. Je li, stoga, model koje trebamo težiti – da se parafrazira američku parolu – „small taxation, small representation“?

Kako se definiraju i mjere ekonomske slobode možete provjeriti ovdje, institut Heritage je to lijepo objasnio: "Ekonomska sloboda je fundamentalno pravo svakog ljudskog bića da kontrolira svoj rad i imovinu. U ekonomski slobodnom društvu, svaka osoba je slobodna raditi, proizvoditi, konzumirati i investirati na koji god način želi. U ekonomski slobodnom društvu vlada dozvoljava radniku, kapitalu i proizvodima da se kreću slobodno od bilo kakvih pritisaka ili prisile i bez ograničenja, osim onih koja su potrebna da bi se očuvala sama sloboda."

Objasnili su lijepo i kako mjere, kako bi rekao Biočina, tu "famoznu ekonomsku slobodu": vladavina zakona (poštivanje privatnog vlasništva, vladin integritet i efikasnost pravosuđa), veličina vlade (potrošnja, fiskalno zdravlje i visina poreza), regulatorna učinkovitost (sloboda poslovanja, sloboda rada, monetarna sloboda) i otvoreno tržište (sloboda trgovanja, investiranja i financijska sloboda).

I na koncu, što nam to govori o liberalizmu kakvim ga vidi Nakić? Ako je ideja ekonomskih sloboda temeljna njegovoj doktrini, što je krajnji ishod takvog modela? Da li bi prosvjedovao kad bi, primjerice, zakon o radikalnom smanjenju poreza bio donesen u demokratski deficitarnoj proceduri? Hoće li, na koncu, podržati suspenziju nekih demokratskih prava u svrhu efikasnijeg funkcioniranja državnog aparata?

Ja sam već kroz otprilike tisuću tekstova na ovom portalu objasnio kakav liberalizam vidim, a mislim da je to našim čitateljima jasno. Liberalizam se zalaže za ljudska prava i slobode, a ekonomske slobode su ne samo sastavni dio ljudskih prava, nego su i prvi i osnovni preduvjet za ostvarivanje svih ostalih prava i sloboda. U povijesti je bilo, a ima i danas, zabilježenih slučajeva gdje su narodi ostvarili materijalni prosperitet i blagostanje uz izostanak nekih prava (npr. političkih, seksualnih itd.), ali nijedan narod nije ostvario blagostanje bez ekonomskih sloboda.

To je naprosto činjenica, ali ne znači da to treba biti načelo liberalizma - i nije. Isto tako, ne znači da bih ja žrtvovao demokraciju i neka ljudska prava u zamjenu za ekonomsku slobodu. Ne bih! Ja smatram, a i to je dokazano u povijesti, da se ekonomske slobode mogu ostvariti i onda dovesti do prosperiteta i u sklopu slobodnog, demokratskog društva i pluralizma. To je moja želja, a vjerujem i svakog liberala.

Dokazano je, naime, da su ekonomske slobode prvi preduvjet za blagostanje, a ja želim bogatstvo i blagostanje ovom narodu. Zar je to "doktrina", zar bi to trebalo biti nešto loše? Prije bih nazvao doktrinom kad netko namjerno iznosi poluinformacije i dezinformacije samo da bi ljudima zgadio pomisao na ekonomske slobode. To je doktrina, kad želiš narod zadržati što siromašnijim i kad želiš da političari zadrže što veću moć nad ljudima.

Završit ću ovaj tekst citatom Ludwiga von Misesa koji je u knjizi "Teorija i povijest: Interpretacija društvene i ekonomske evolucije" 1957. godine napisao: "Šampioni totalitarizma će reći da oni inače vole slobodu, samo žele ukinuti ekonomsku slobodu. Ali sloboda je nerazdvojna. Distinkcija između ekonomske sfere ljudskog života i aktivnosti u neekonomskoj sferi je zabluda. Kad bi neki svemogući autoritet mogao zadužiti svakog pojedinca da obavlja zadaće po naređenju, građanima ne bi ostala više nikakva autonomija ili sloboda u bilo kojem smislu."