Što je povjerenje među građanima nekog društva veće, veće su ekonomske slobode i građani su bogatiji.

Funkcioniranje slobodnog tržišta i njegova efikasnost u stvaranju općeg bogatstva je nepobitna činjenica koju njegovi protivnici više i ne pokušavaju osporiti. Brojevi su neumoljivi, a povijest je pokazala da je to najefikasniji i najodrživiji način poboljšavanja ljudskih materijalnih prilika. Iako se još uvijek koristi argument da su bogate države postale takve zahvaljujući povijesti kolonijalizma i iskorištavanju siromašnih država, taj argument je lako oboriv jer najbogatije države današnjice većinom nisu nikada u povijesti bile kolonijalističke. Dapače, u top 30 država prema BDP-u (PPP) per capita cijeli je niz država koje su nekada same bile kolonije, a prvih deset najbogatijih su redom države koje su jednom u povijesti bile kolonije (ili okupirane od strane drugih država kao Irska i Norveška). Izuzetak je Švicarska.
Velike povijesne kolonijalne sile Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Španjolska jedva ulaze u top 30 država prema bogatstvu mjereno prema BDP (PPP) per capita. Ali s druge strane, najbogatije države današnjice su ujedno i države koje se nalaze prvi vrhu liste Indeksa ekonomskih sloboda, tj. imaju jako slobodno tržište. Ekonomske slobode stvaraju bogatstvo, svima je postalo jasno da je ta činjenica neosporiva.

No, da bi zaobišli taj problem mnogi kritičari slobodnog tržišta (tj. što slobodnijeg tržišta jer nikada nije i ne može biti apsolutno slobodno) se okreću drugim aspektima prosperiteta pa se diskurs mijenja i slobodno tržište se osporava drugim argumentima kao što su ekološka neodrživost, nejednakost i društveni moralni raspad.

Tako je postalo popularno u intelektualnim krugovima tvrditi da slobodno tržište dovodi do raspada društvenog povjerenja, otuđivanja ljudi i razbijanja socijalnih veza. Prema njima društveni efekti slobodnog tržišta kao što su individualizam, konzumerizam i osobne slobode postaju sjeme društvene dezintegracije, slabljenja povjerenja među ljudima i egoizma.

Ali podaci govore nešto sasvim drugo. U bogatim državama, a bogate države bez iznimke imaju slobodnije tržište od siromašnih, je društveno povjerenje puno jače nego u siromašnima. Naravno, postoje kulturološke razlike između zemalja i samim time i države koje odstupaju od prosjeka, ali korelacija između bogate države, a ustanovili smo da bogate države sve imaju jako slobodna tržišta, i više povjerenja među ljudima je vrlo jaka.

Usporedi li se udio ljudi koji se slažu s tvrdnjom "Većini ljudi se može vjerovati" s mjerom bogatstva kao što je BDP (PPP) po stanovniku, rezultat je da u bogatim državama puno više ljudi vjeruje drugim ljudima nego u siromašnim. Društveno povjerenje je veće, a samim time i društvena kohezija. Zanimljivo je to što prema podacima ispada da su sve siromašne države podjednako nepovjerljive (više su grupirane međusobno), a bogate imaju više međusobnih razlika u razini povjerenja.

Objašnjenje za to bi moglo biti da više ekonomskih sloboda, koje jako koreliraju s bogatstvom, oslobađa kulturološki faktor kod utjecaja na društveno povjerenje. U siromašnijim državama ima manje ukupnog bogatstva i samim time su ljudi primaran više se "boriti" oko dostupnog bogatstva, čak i kada to nije kulturološki uvjetovano, a u bogatijim državama ljudi se ne trebaju toliko "boriti" za vlastitu egzistenciju pa su slobodni izraziti osobne preferencije prema povjerenju/nepovjerenju u druge bez egzistencijalne potrebe za nepovjerenjem.

Zbog toga je kulturološki segment povjerenja u druge osobe izraženiji u bogatim državama nego siromašnim.



Može se postaviti i drugi argument, da su siromašne države siromašne upravo ZBOG manjka društvenog povjerenja što sprječava ljude da više i efikasnije surađuju međusobno na ostvarivanju bogatstva. Istraživanja daju naslutiti da u tom argumentu ima puno istine. Države s manje povjerenja (ili više nepovjerenja) među ljudima imaju veći broj procedura za otvaranje poduzeća, što je jedna od temeljnih varijabli kod izračuna ekonomske slobode.

Što je više procedura potrebno za otvoriti poduzeće, to znači da je tržište više regulirano i manje slobodno. Istraživanja pokazuju da je korelacija između društvenog nepovjerenja i broja procedura za otvaranje poduzeća (mjera ekonomske slobode/neslobode) dosta jaka.

U društvima gdje je manje povjerenja, poslovni subjekti češće prebacuju negativne eksternalije na druge, što su društveni troškovi koje poslovni subjekti prebacuju na društvo a za njih ne snose troškove kao što su zagađenje, loš tretman radnika i korupcija.

I zaposlenici u javnom sektoru su u takvim društvima korumpiraniji te skloni nepotizmu jer je to jedini način za napredovanje u državama gdje vlada visoko nepovjerenje i prereguliranost. Kako ljudi zbog sveta toga postaju manje povjerljivi u druge zbog negativnih eksternalija i korupcije onda traže i više državnih regulacija za sprječavanje takvog ponašanja. No kako isti ljudi koji su uzrokovali problem korupcije, negativnih eksternalija i nepotizma, provode te regulacije tako se problem ne rješava nego čak i povećava, što dovodi do još zahtjeva za regulacijom.

Iako ljudi znaju da je država korumpirana i štetna, ipak traže više regulacije da bi se zaštitili od negativnih eksternalija kompanija.

Proces se odvija ciklično i takva društva upadaju u "zamku nepovjerenja", a ljudi koji žive u takvim državama gdje je vlast korumpirana ipak traže još više države iako su čak svjesni da to neće riješiti ništa. Iz "zamke nepovjerenja" je jako teško izaći i ona koći nužne reforme koje bi dovele do gospodarskog rasta i prosperiteta.

Evidentno je da se i Hrvatska nalazi u nekakvoj zamci nepovjerenja jer je očito da su ljudi svjesni da je država korumpirana i nesposobna, ali ipak traže još više državnih regulacija da ih zaštiti iako su svjesni da više regulacija neće popraviti stanje, a političke strukture će nove regulacije iskoristiti za više korupcije i nepotizma.



Upravo je "zamka nepovjerenja" jedan od razloga zbog čega je siromašnim državama teško uvjeriti građane da se provedu gospodarske reforme koje će omogućiti rast bogatstva. Problem je nerješiv. Odgovor se vjerojatno nalazi u jačanju i podizanju efikasnosti pravosuđa, ali to je jako teško učiniti s obzirom na to da i pravni sustav boluje od problema korupcije, nepotizma i neefikasnosti kao i ostatak javnog sektora.

Međutim, sigurno je da slobodno tržište koje dovodi do većeg blagostanja nema nikakav negativan utjecaj na razinu društvenog povjerenja. Sasvim suprotno, jača ga i oslobađa kulturološke elemente. Možemo reći da više ekonomskih sloboda dovodi do više blagostanja, a to povećava povjerenje među ljudima.

Hrvatska ima izražen problem "zamke nepovjerenja" u kojoj ljudi traže više države da ih zaštiti od negativnih eksternalija privatnog sektora koji upravo kroz korupciju i blizak odnos s političko-birokratskim strukturama prelijeva negativne eksternalije na ostatak društva. U takvom sustavu je svaki dodatni zakon mrtvo slovo na papiru za one koji su politički umreženi, a istodobno dodatna barijera onim poduzetnicima koji žele normalno poslovati, a nisu povezani s političkim strukturama i oslonjeni na državu.

Kvazipoduzetnici oslonjeni na koruptivni politički aparat i javni sektor su upravo oni koji stvaraju najviše nepovjerenja među ljudima u Hrvatskoj te time stvaraju zamku nepovjerenja koja svojim djelovanjem otežava i sprječava poslovanje pravim poduzetnicima. Od zamke povjerenja koristi imaju upravo koruptivne političke, javnosektorske i kvazipoduzetničke strukture, a ostatak građana, uključujući prave poduzetnike, ona drži u koruptivnom krugu bez izlaza.

Kako je nerealno očekivati reformu pravosuđa i pravednije sudstvo jer boluje od iste bolesti kao i ostatak javnog sektora, jedini način za izlazak iz zamke nepovjerenja može biti medijski i građanski aktivizam koji bi prvo osvijestio ljude o socio-ekonomskim problemima Hrvatske koji ih tjeraju da se vrte u začaranom krugu zamke nepovjerenja, a potom i poduzimanje konkretnih akcija u svrhu prisiljavanja političkih vlasti na korake koji će dovesti do razbijanja začaranog kruga.