Ministar Kujundžić, nekada predsjednik Hrvatske zore, danas je na čelu sumraka hrvatskog zdravstvenog sustava. Još jedan u nizu ministara koji smatraju da građani ne plaćaju dovoljno. Stoga se požurio promovirati dodatne namete, koje trebamo nazvati porezima kao što je njihovo pravo ime, na posljednje užitke koji Hrvatima pomažu probaviti ovakvu vlast: alkohol i cigarete.

Nemojte me krivo shvatiti. Ne preporučam upotrebu ili zloupotrebu bilo kakvih opijata. Alkohol i cigarete, posebno kada postaju ovisnost, su izuzetno štetni za zdravlje pojedinca. Ali ovo je liberalno glasilo. I naša poruka je jasna: ostavite izbor pojedincu!

Ipak, pozadina ovakve odluke je daleko veća laž od čiste potrebe dušebrižnika upravljati tuđim životima, najčešće zato jer vlastite ne mogu dovesti u red. Neistina ove odluke je tvrdnja da nam zdravstvo propada i da ćemo ostati bez njega ako ne povećamo namete kojima ćemo ga financirati. Ministar Kujundžić ovakav stav brani tvrdnjom da Hrvatska troši višestruko manje nego neke zemlje zapadne Europe. Standard života je vjerojatno mali detalj koji mu je pritom promakao.

Dozvolite da pojasnim. Stvari treba gledati u odnosu na uvjete zemlje o kojoj se priča. Istina je da mnoge razvijenije zemlje troše daleko više na zdravstvo. Ali, isto tako su to zemlje s daleko većom kupovnom moći građana koji tamo žive. Hrvatska je nerazmjerno porezno opterećena, posebno kada se gleda u odnosu na usluge koje se dobivaju za uplaćeno. Sustav se raspada na sve strane, neefikasan je preko svake granice prihvatljivog, a jedini zaključak koji ministar može izvući je da treba baciti još više novca u problem koji je rupa bez dna.

Naravno, moguće je da Kujundžić ne može naći novac koji bi pokrpao rupe. Razlozi su jasni. Jedna je činjenica da troškovi zdravstva, zajedno sa sve većim udjelom starijeg stanovništva, neprestano rastu, a nemoguće ih je pokriti s ovoliko niskim plaćama koje imamo u Hrvatskoj. Državna birokracija toliko uzima na svakom koraku da ljudima više ništa niti ne ostaje. Gospodarski rast je premalen da pokrije potrebe koje nastaju. Jednostavna matematika, zar ne? Još jedan razlog je taj što novac koji već jesu uzeli, umjesto namjenskog usmjeravanja na stvari kojima treba, vlast trati na povećanje plaća u javnom sektoru koji već ima prosječnu plaću daleko višu od privatnog sektora, ali i ostale privilegije svojim podobnim uhljebima.

Ne mogu jednostavno razumjeti razmišljanje čovjeka koji vidi da određeni sustav troši previše novca i da mu pritom niti jednom ne prođe kroz glavu ideja smanjiti troškove. Sam ministar je priznao da troškovi godišnje rastu 5-10%. Zar mu ne pada na pamet da bi možda mogao racionalizirati potrošnju? Naravno da ne, nije kao da se razbacuje sa svojim novcem. Ima on ovce koje će ošišati. Vjerojatno treba osnovati još koju agenciju ili odbor koji će ga savjetovati što napraviti. Pitam se što ministar Marić misli o daljnjem poreznom opterećenju građana. Ali poznavajući njega, on za to vjerojatno niti ne zna.

Zato hitno treba omogućiti veći udio privatnog sektora u zdravstvu. Dozvoliti da se obvezna plaćanja preusmjeravaju u dobrovoljne privatne fondove i osiguranja. Možda čak i uvesti vaučere kojima se bolnice onda nagrađuje za dobro poslovanje jer će one bolnice koje bolje rade dobiti više novca. S razlogom zemlje s većim udjelom privatnog zdravstva imaju bolju zdravstvenu skrb svojih građana.

A pivo treba ostati društveni lubrikant, cigareta treba ostati sredstvo opuštanja živaca, ali nikako ne smiju postati sredstva daljnjeg ucjenjivanja građana zbog neodgovornog ponašanja onih na vlasti. Jer kako je krenulo, još će nam početi i seks porezom teretiti.