Teško da prođe dan, a da se na televiziji ne javi neka osoba koja je smisao vlastitog postojanja pronašla u diktiranju drugima kako da žive svoj život. To nije novost. Uvijek su postojali ljudi koji su željeli drugima određivati čime se smiju baviti, što smiju govoriti, što smiju unositi u svoje tijelo, s kim smiju provesti svoj život i tako dalje.
Pored uvijek prisutnih političara, dvije godine normalizacije neviđenog uplitanja države u živote svojih građana skrenule su svjetla pozornice na "stručnjake" i birokrate svih mogućih vrsta. Nedavno je državna televizija u emisiji o "epidemiološkoj slici i mjerama" pored jednog jedinog epidemiologa ugostila imunologa, doktoricu školske medicine, znanstvenog blogera i vatrogasca.
Njihova zanimanja kao takva nisu toliko bitna koliko činjenica da nijedan od njih ne pokazuje ni trunku sumnje u temeljnu dogmu koja glasi: skupina državnih činovnika obdarena je providnošću i znanjem kako upravljati ponašanjem ljudi za njihovu dobrobit. Igrom slučaja, većina gostiju (uključujući vatrogasca) spada upravo među spomenute činovnike.
Prema razmišljanju dogmatika, samo su tri moguća razloga za nepovoljan epidemiološki razvoj:
1. mjere nisu dovoljno stroge,
2. nije prošlo dovoljno vremena od uvođenja mjera ili
3. ljudi se ne pridržavaju propisanih mjera.
Kada se govori o nepridržavanju mjera, kao uzrok se najčešće spominje nepovjerenje javnosti prema Struci™. Postoji cijeli ešalon gastarbajtera iz Njemačke i Velike Britanije koji misli da će pomoći u podizanju povjerenja hrvatskih građana ako se uporno sramote netočnim prognozama dok podmuklo, u prvom licu množine, govore kako "mi trebamo" dodatno ograničiti građanske slobode u Hrvatskoj.
Međutim, ne ide po planu. Virus se širi svijetom neviđenom brzinom unatoč svim strategijama, modelima, covid potvrdama i ograničenjima. Frustracije centralnih planera i njihovih fanatičnih sljedbenika sve su veće. Širi se neviđena mržnja prema necijepljenim osobama koji su nekako bili krivi za rekordno širenje virusa i prije pojave omikrona u zemljama koje su među najprocijepljenijima na svijetu.
Novinari su prihvatili i normalizirali dehumanizaciju osoba koje se ne žele cijepiti još od "pandemije necijepljenih", neznanstvene sintagme koja izjednačava ljude s bolešću. Ugledni liječnik, kako novinari predstavljaju
Andreja Trampuža, za N1 Hrvatska je svojedobno ustvrdio kako se oni
zaslužuju zaraziti smrtonosnom bolešću.
Mediji su stvorili međunarodnu zvijezdu i od
Srđana Lukića, srpskog pulmologa koji radi u Sloveniji. Svi su prenijeli poruku ovog uglednog liječnika, kako su ga nazvali, kojom
iskazuje prijezir prema vlastitim pacijentima te poručuje da će im empatija biti uskraćena, nazivajući ih štetočinama. Njegovu su poruku "lajkali" novinari poput Nenada Jarića Dauenhauera s Indexa, Snježane Pavić i Tanje Rudež iz Jutarnjeg lista, Ranka Stojanca s N1, Telegramovog urednika Jasmina Klarića, urednice Večernjeg lista Vesne Blašković, urednice HRT-a Vesne Jurić-Rukavina te blogera i popularizatora znanosti Saše Cecija.
Svidjela se i
Draganu Maloševcu, simpatičnom liječniku, kako ga predstavljaju novinari koji su nekoliko puta prenosili njegove komentare o mjerama, maskama i cijepljenju. Njegove javne objave u kojima govori za ljude da su "kante za smeće", "krepani smradovi" i slično, te nadu da će neki ljudi "
umirati dugo, polako i u mukama" zasad nisu šire prenijeli.
Tekst je podijelio i ugledni osječki pedijatar, kako ga novinari predstavljaju,
Igor Berecki. Zajedno s kolegom Maloševcem vodi Facebook stranicu Kolega Hitnjak, kojom
nasmijavaju ljude. U slobodno vrijeme
fantazira o nanošenju teških tjelesnih ozljeda i ističe "dugogodišnje iskustvo u radu sa stokom". Podsjetimo, riječ je o pedijatru.
Među najnovijim izjavama uglednog virologa, kako mediji u Srbiji predstavljaju veterinara Milanka Šeklera, je da mu je
ponekad žao što smrtnost nije veća. U ovom slučaju ipak valja istaknuti da se novinarka ogradila od estremne izjave, iako se po pitanju etičnosti poruka ne razlikuje pretjerano od ostalih koje smo naveli.
Ostavimo sada na stranu sva pitanja o cijepljenju, mjerama i pandemiji uopće. Želite li da vas liječi osoba koja otvoreno prezire vlastite pacijente? Želite li da računovodstvo vaše tvrtke vodi osoba koja priča okolo kako mu klijenti zaslužuju završiti u stečaju? Ili da vas na sudu zastupa odvjetnik koji na televiziji tvrdi da mu klijenti zaslužuju biti osuđeni?
Temeljna razlika između profesija i drugih strukovnih ili obrtnih udruženja je usvajanje visokih standarda etičkog ponašanja. Profesije naglašavaju odnos prema klijentu. Rade u njegovom najboljem interesu.
Nerijetko ističu i dužnost prema društvu, o čijem povjerenju ovise. Često su zbog toga i meta prekomjerne državne regulacije, koja uvjetuje obavljanje profesije licencom udruženja kojoj je dodijeljen monopol.
Liječnici neće steći povjerenje javnosti iskazivanjem mržnje prema svojim klijentima. Dehumanizacija u medicini je
poznati problem o kojem se inače rijetko govorilo u široj javnosti, no čitajući novine može se steći dojam da je ona postala društveno prihvatljiv fenomen. Čini se kao da se neki natječu u davanju moralno izopačenih izjava i koja će biti najšokantnija.
Povjerenje u pravosuđe se neće povećati ako "ugledni odvjetnik" javno priopći kako sudac u njegovom predmetu zaslužuje metak. Na koji način naši društveni upravitelji misle povećati povjerenje porukama ovakvih "uglednih liječnika"?
