Ideja o zaključavanju i razbijanju ekonomije i ljudskih prava širom svijeta bila je 28. veljače 2020. većini nas nezamisliva, ali intelektualci koji su se nadali provođenju novog društveno-političkog eksperimenta već su je zamišljali. Tog je dana novinar New York Timesa Donald McNeil objavio šokantan članak: "Da bismo pobijedili virus, trebamo ga napasti na srednjovjekovni način".

Bio je ozbiljan. Većina vlada - uz rijetke iznimke poput Švedske i Dakota u SAD-u - učinile su upravo to. Rezultat je šokantan. Prije sam to nazivao novim totalitarizmom.

Drugi je način da se na to gleda, međutim, taj da su zaključavanja stvorila novi feudalizam. Radnici/kmetovi muče se na polju, boreći se za vlastiti opstanak, u nemogućnosti da izbjegnu nevolju, dok privilegirani feudalci i njihove dame žive od tuđeg rada i izdaju proglase s bogatog imanja na uzvisini.

Razmislite o restoranu u kojem sam večerao prije tjedan dana u New Yorku. Nalog za masku je na snazi, osim što ih gosti mogu skinuti kad sjede. Osoblje ne smije. Osim toga, osoblje u restoranima nosi plastične rukavice. Ovdje imate goste koji uživaju u hrani, piću i smijehu, od kojih mnogi rade od kuće i suočeni su s relativno manjom ekonomskom oskudicom.

U međuvremenu imate i ovo osoblje u restoranu i u kuhinji, prekrivenih lica, prigušenih glasova i prisiljeno na podređenu ulogu. Izgledaju kao druga kasta. Društvo ih je odlučilo svrstati u red nečistih. Zaključavanja su uništila jednakost dostojanstva koja je nekad postojala između osoblja i kupaca, koji su međusobno surađivali kako bi živjeli bolji život, i pretvorila je u kazalište feudalističkog apsurda.

Ta simbolika me toliko muči da su se moja vlastita iskustva s objedovanjem promijenila iz vremena druženja u viziju tragedije koja mi slama srce. Razmislite na trenutak o glavnim žrtvama zaključavanja: radničkoj klasi, siromašnima, ljudima koji putuju za život, onima koji se bave umjetnošću i ugostiteljstvom, školskoj djeci koja su zaključana u kući, ljudima koji svoj uredski posao ne mogu samo tako pretvoriti u sobni. Nikad ih nisu pitali za mišljenje o politikama koje su im uništile život i degradirale njihove profesije.

Žrtve obično nemaju Twitter račune. Ne pišu akademske članke. Ne pišu članke za novine. Ne dobivaju minutažu na TV-u. A sigurno nisu ekonomski zaštićene porezom financiranim poslom u odjelu za javno zdravstvo u državnoj birokraciji. Žrtve su zaposlene prijevozom hrane i namirnica, dostavljajući stvari na vaša ulazna vrata, skačući po restoranima kako bi bili sigurni da ćete dobiti hranu. One su u tvornicama, skladištima, poljima, pogonima za pakiranje mesa, a također u bolnicama i hotelima. Bez glasa su - ne samo zato što im maske ometaju sposobnost komunikacije; lišene su bilo kakvog prava glasa u javnim poslovima iako im život o tome ovisi.

Lockdowni nisu učinili ništa da otjeraju virus. Ovaj će virus postati poput svih ostalih te vrste u povijesti: postat će endemičan (predvidljivo upravljati) kako se naš imunološki sustav njemu prilagođava, prirodno stečenim imunitetom i cjepivom koje će možda biti djelomično djelotvorno poput cjepiva protiv gripe. Drugim riječima: imunitet stada postići ćemo na ovaj ili onaj način.

Zapitajte se tko snosi teret postizanja toga. Nisu to plave kvačice na Twitteru, koautori članaka u Lancetu, a sigurno nisu ni novinari New York Timesa.

Teret imuniteta krda nose oni koji nisu vani u svijetu, čak i dok profesionalna klasa s klavijaturama sjedi doma i čeka. Pod utjecajem profesora Sunetre Gupte, nazvao bih to apsolutno nemoralnim. Feudalnim. Novi kastni sustav koji su izmislili intelektualci koji su odabrali svoje kratkoročne interese nad interesima svih ostalih.

Great Barrington deklaracija objašnjava da su "dosadašnje strategije uspjele 'uspješno' preusmjeriti rizik od infekcije iz profesionalne klase na radničku klasu."

Razmislite o implikacijama toga. Političari i intelektualci koji su postavili ovaj novi feudalizam izbacili su sve uobičajene brige oko slobode, pravde, jednakosti, demokracije i univerzalnog dostojanstva u korist stvaranja strogog kastinskog sustava. Toliko o Lockeu, Jeffersonu, Actonu i Rawlsu. Medicinskoj tehnokraciji bilo je stalo samo do provođenja neviđenog eksperimenta u upravljanju društvenim poretkom kao da se u potpunosti sastoji od laboratorijskih štakora.

To se već događalo kad su zaključavanja započela. Ova skupina obavlja osnovni posao, dok druga grupa obavlja nebitan posao. Ovaj medicinski postupak je izborni i stoga odgađa dok se ne može ići dalje. Ova se industrija može nastaviti normalno, dok se ova druga mora ugasiti dok ne kažemo drugačije. O ovom sustavu ne postoji ništa što bi bilo u skladu s bilo kojim modernim osjećajem kako želimo živjeti.

Zaista smo prošli puni srednjovjekovni svijet, ugasili umjetnost, sport, muzeje, putovanja, pristup uobičajenim medicinskim uslugama, pa čak i zatvorili stomatologiju na nekoliko mjeseci. Siromašni su toliko patili. Doista srednjovjekovno.

U svjetlu svega ovoga, najviše poštujem vapaj Sunetrine Gupte da u potpunosti preispitam način na koji se bavimo socijalnom teorijom u prisutnosti patogena. Ona predlaže ono što je nazvala Društvenim ugovorom o zaraznim bolestima. Objašnjava da to nije dokument, već je endogen i evolutivan u svjetlu onoga što smo o patogenima učili tijekom stoljeća. Pristajemo živjeti s njima i među njima, čak i dok radimo na izgradnji civilizacije, prepoznajući slobodu i prava svih.

Zašto smo prethodno inzistirali na pojmovima poput ljudskih prava i sloboda? Jer smo vjerovali da su neotuđivi; odnosno da ih se ne može oduzeti bez obzira na izgovor. Te smo ideje utaknuli u svoje zakone, ustave, institucije i u svoje građanske zakonike koji se nalaze u obećanjima, pjesmama i tradiciji. Društveni ugovor koji primjenjujemo u vezi s prijetnjom zaraznih bolesti jest taj da njime inteligentno upravljamo, a da nikada ne gazimo dostojanstvo ljudske osobe. Isplata je što naš imunološki sustav jača, omogućujući svima nama da uživamo u duljem i zdravijem životu - ne samo nekima od nas, ne samo pravno privilegiranima, ne samo onima koji imaju pristup platformama za govor, već i svakom pojedinom članu ljudske zajednice.

Dogovorili smo se prije mnogo stoljeća. To smo dobro prakticirali stotinama godina, zbog čega nikada prije nismo iskusili drakonska i gotovo univerzalna zaključavanja bitnog društvenog funkcioniranja.

Prošle godine smo raskinuli društveni ugovor. Poderali smo ga na komadiće.

Uopće ne čudi što je "srednjovjekovni pristup" bolesti također rezultirao brisanjem tolikog napretka u društveno-političkom razumijevanju i konsenzusu. Bilo je nepromišljeno do te mjere da je zlo. Stvorio je novi feudalizam onih koji imaju i onih koji nemaju ništa, bitnih i nebitnih, nas i njih, posluženih i poslužitelja, vladara i služništva - sve definirano ukazima koje su usvojili uspaničeni diktatori na svim razinama djelujući po savjetu beskrvnih intelektualaca koji nisu mogli odoljeti šansi da silom zavladaju svijetom.

Posljednja napomena: svaka čast onima koji to prozivaju i odbijaju daljnju poslušnost.

Članak je originalno objavljen na stranicama Američkog instituta za ekonomska istraživanja (AIER)

Autor: Jeffrey A. Tucker - autor više tisuća članaka u znanstvenim i popularnim medijima te 8 knjiga prevedenih na 5 jezika. Njegove nedavne knjige su "Lockdown ili sloboda" i "Desni kolektivizam: još jedna prijetnja slobodi".

Prijevod: Mario Nakić