Jedna od najpoznatijih znanstvenica svih vremena, Marie Curie (1867-1934), Francuskinja poljskog porijekla (rođ. Sklodowska) prvenstveno je znana po izumima u kemiji i fizici, ali malo je poznat njen tih, ali bitan društveni angažman.

Ova strastvena znanstvenica, koju je rad na novim otkrićima stajao teške bolesti i na kraju života, da bi se kao žena probila u to vrijeme morala je probijati i razne društvene norme. Zato je, zalaganjem i radom iz osobnog interesa, postigla značajan napredak u borbi za ravnopravnost spolova i u pogledu društva na žene u znanosti.

Ono što je široko poznato, Marie Curie je otkrila polonij, radij i beta zrake. Bila je prva žena koja je doktorirala (1903), prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu, prva žena koja je predavala na sveučilištu i prva osoba (i još uvijek jedina) koja je osvojila dvije Nobelove nagrade iz dva različita područja (fizika i kemija).

Kao što se može i očekivati od znanstvenice iz prirodnih područja, Marie je bila vrlo racionalna u razmišljanjima. Bila je čvrsta individualistica što potvrđuju njene brojne izjave, npr:

"Ne možemo se nadati da ćemo izgraditi bolji svijet bez boljih pojedinaca. Stoga, svatko od nas mora raditi na sebi i za vlastito poboljšanje, te u isto vrijeme dijeliti generalnu odgovornost za cijelo čovječanstvo, naša je konkretna dužnost da pomognemo onima za koje smatramo da mogu biti najkorisniji."

Bila je vječna optimistkinja:

"Ničega u životu ne trebamo se bojati, samo trebamo razumjeti. Sad je vrijeme da shvatimo više kako bismo se bojali manje."

Prvi dio života provela je u Poljskoj, točnije Varšavi. Još kao mlada angažirala se u otporu protiv ruske okupacije Poljske zbog čega je morala preseliti u Krakov (koji je tada bio pod Austrougarskom). Unatoč takvim okolnostima, protivila se nacionalizmu.

"Na kraju krajeva, znanost je međunarodna, a nacionalni atributi joj se pridaju samo zbog nedostatka smisla za povijest."

Zbog studija se preselila u Pariz gdje je diplomirala, doktorirala te se zaposlila na sveučilištu.

"Kad sam stigla u Pariz, sve mi je bilo nepoznato. Bila sam izgubljena u ogromnom gradu, ali osjećaj samačkog života u Parizu, dok sam se brinula sama za sebe, uopće me nije deprimirao. Ako sam se ikada i osjetila usamljeno, moje uobičajeno stanje uma je bilo opušteno i veliko moralno zadovoljstvo."

Ondje se udala za kemičara i fizičara Pierrea Curija. Iako dolazi iz vrlo religiozne katoličke obitelji te je i u Poljskoj i u Francuskoj bila okružena katoličkim svijetom, Marie je uspjela zadržati vlastitu volju i odbaciti svaku religiju. Mnogi je danas smatraju ateistkinjom, međutim ona je bila puno bliža agnosticizmu. Svoje i Pierreovo vjenčanje, koje je bilo striktno građansko - bez vjerskih obreda - objasnila je riječima: "Pierre nije vjernik, a ja ne prakticiram nijednu religiju".

Pierre je umro 1906. godine od posljedica radioaktivnog zračenja na kojem su zajedno radili otkrivajući nove kemijske elemente. Nakon njegove smrti, ostala je sama s dvoje djece. Država joj je nudila financijsku pomoć, ali Marie ju je odbila primiti. Naravno, imala je izbora jer je i sama zarađivala na sveučilištu i objavljujući znanstvene radove, ali malo tko bi i u takvoj situaciji odbio pomoć države.

Par godina kasnije Marie je bila u novoj vezi s Pierreovim kolegom, također znanstvenikom. On je službeno bio još uvijek u braku. Njegova supruga je došla do njihovih pisama te ih je dala u medije. Izbio je veliki skandal pa su se mnogi protivili njenom uručenju druge Nobelove nagrade, a građani Pariza su joj kod kuće priredili neugodnosti pa se s dvije kćeri morala iseliti privremeno iz grada.

U to vrijeme Albert Einstein joj je poslao pismo podrške u kojem joj je zapravo rekao da se ne obazire na hejtere i da ide po nagradu koju je zaslužila. Kasnije, nakon njene smrti, Einstein je izjavio kako je ona bila jedina uspješna osoba koju je upoznao, a koju slava nije nimalo pokvarila.

Voljela je Francusku kao svoju novu domovinu te joj je bila predana tijekom Prvog svjetskog rata - pomažući liječnicima na prvoj liniji. Međutim, država joj nije uzvraćala ljubav istom mjerom. Usprkos njenim izvanrednim znanstvenim uspjesima, Francuska akademija znanosti ju je odbila prihvatiti u svoje redove i to jasno odgovorivši kako "žene ne mogu postati dio akademije". Marie im se osvetila tako što nije dozvolila Akademiji da objavljuje njene radove sljedećih 10 godina.

Zdravstveno stanje joj se dramatično pogoršalo krajem 1920-ih kao posljedica dugogodišnjeg zračenja. Oboljela je, između ostalog, i od leukemije zbog koje se preselila u sanatorij skupa sa svojom kćeri Eve. Maria je preminula 1934. godine u sanatoriju u Passyju.

Marijina mlađa kćer Eve naslijedila je umjereno liberalne stavove od svoje majke, što se može iščitati iz njenih književnih djela. Starija kćer Irene, kemičarka i fizičarka te dobitnica Nobelove nagrade, postala je radikalna ljevičarka. Njezin suprug Frederic Joliot bio je komunist te je, osim Nobelove nagrade za kemiju, dobio i Staljinovu nagradu za mir.

Marie Curie bila je revolucionarka u znanosti, ali i u društvu. Iako nije sebe nazivala liberalkom, iz njenog djelovanja i brojnih misli jasno se da iščitati tadašnji "racionalni bunt" klasično liberalne struje mislilaca koji su se intelektualno opirali etatističkim vjetrovima s obje strane političkog spektra. Javno je prozivala znanstvenike koji su potpisali Manifesto 33 (u čast njemačke agresije u Prvom svjetskom ratu), a zatim i znanstvenike koji su odobravali postupke sovjetske policije i režima tijekom i nakon Oktobarske revolucije:

"Intelektualac je izdao svoju misiju ako nije najkonstantniji branitelj civilizacije i slobode mišljenja."

Izvori:
Marie Curie - biography
The Marvelous Marie Curie
Einstein's Letter to Marie Curie: Ignore the Haters
The Religion of Marie Curie