Neki dan, vozila sam se s mehaničarom da pokupim svoj automobil. Nakon što mi je ljubazno objasnio što je pak ovaj put pošlo po krivu s mojim voljenim Sparkićem, pitao me za moje viđenje čitave korona situacije. Korona! Već sam skoro sasvim bila zaboravila na nju. Mučim se s opakom bolešću i zadnjih par mjeseci jedva da sam izlazila iz kuće. Tek sam se zadnjih tjedan-dva počela sramežljivo otiskivati u svijet.

Mehaničar se upustio u tiradu protiv korone, kako sve to njemu nema smisla, kako cijela situacija smrdi, kako ga živcira kada mu netko uđe u radionicu s maskom...dok ja slušam i kimam glavom. Da, te maske, ne mogu ih smisliti, kažem ja...iako ju svaki put stavim kada idem u dućan.

Da sam zdrava, vrlo vjerojatno ne bih, ali u ovom stanju ne da mi se baš izazivati probleme s kojima se nemam snage suočiti. Imam svoju posebnu masku, naručenu s interneta, atraktivnog je leopard uzorka i napravljena od prozirnog, prozračnog materijala kroz koji se može puno bolje disati. I još ju najčešće metnem ispod nosa. Nisam konformist...ili?

"Ma, stavin ju i ja, da se razumemo", veli mehaničar, "Stavin ju jer...e, da ti pravo rečen, ne znan ni ja zač".

Njegov odgovor mi je zazvonio u ušima i sjetila sam se svojih zadnjih par posjeta trgovačkom centru. Svaka, svakcata osoba koju sam susrela imala je masku. No, činilo se da ni oni baš nisu znali zašto je nose. Primijetila sma ogromnu razliku u atmosferi u usporedbi s početkom korona ludila, pa čak i u usporedbi s prije nekoliko mjeseci.

Pred godinu dana, paranoja u zraku je bila toliko gusta da se mogla rezati nožem. Svi su se gledali ispod oka i neprijateljski, pazeći da se ne bi slučajno previše približili jedno drugom. Danas, sve izgleda normalno, samo što eto svi nose maske kao neki bizarni modni detalj koji je postao dio svakodnevice.

Oči koje vire iznad svih tih maski nisu više prestrašene, već izmučene i umorne, poput očiju prekaljenih veterana s bojišnice. Prezasićene do bola, one se jedino mogu kolutati do nebesa, dok maska skriva sve ostale emocije. Mislim da gotovo nitko više ne vjeruje u učinkovitost i svrhovitost te čarobne krpice, ali opet svi i dalje plešu prema zadanim koracima, ne usuđujući se ogriješiti o novi društveni ritual koji je nametnut odozgo.

Slijedimo zakon čopora, ne želimo iskakati iz mase, ne želimo probleme, ne želimo izazivati neugodnosti zaposlenicima dućana i kafića...i tako smo šaptom pali, prvenstveno zato što nedostaje hrabrih pojedinaca koji bi istupili i rekli da je car, ispod svoje blještave maske - gol.

Uvijek očekujemo da će se netko drugi pobuniti u naše ime, da će netko zastupati naše interese umjesto nas. Zato i biramo političare, zar ne? Mi moramo zaraditi svoju plaću i paziti da se ne zamjerimo ikome. Još sada i prijete da će početi masovno kažnjavati, a živjeti se mora...