Upravo pročitah kako proizvođač jabuka iz Slavonije ne može naći nadničare kako bi ih obrao. Ponudio je javno 140 kn/dan za berbu dozrelih plodova, no očigledno je to bilo premalo za nezaposlene muškarce i žene da bi ih se motiviralo na rad. I nije toliko čudno to što na birou trenutno ima oko 170.000 nezaposlenih. Nije niti čudno da netko nezaposlen ne želi raditi. Njegova slobodna volja – nitko ga ne može natjerati.

Nego, znate što je tu meni čudno? Čudno mi je to što institucija koja nas godišnje košta oko 2,9 milijardi proračunskih kuna, a čija je svrha povezati poslodavce i posloprimce, HZZ – ne radi ni u korist poslodavaca, niti u korist radnika – posloprimaca. Čini mi se da je tu samo radi sebe i dijela korisnika naknade koji s pivom u ruci, ispred lokalnog dućana, kalkuliraju kad će i koliko raditi kako bi imali naknadu „s biroa“ ili „socijalu“.

Čak se zbog neusklađenosti sustava znalo događati da su pojedinci primali obje naknade istovremeno. Ali, nisu oni tema. Nisu ni tema oni kojima je pomoć stvarno potrebna, kao niti oni koji su godinama uplaćivali doprinos za zapošljavanje i sada ga s punim pravom koriste. Svakom se može dogoditi da iz različitih razloga izgubi posao te je potrebno i vrijeme i novac dok se ne nađe neki drugi posao.

Tema je – HZZ, čiji je zadatak da što više skrati vrijeme do pronalaska novog posla i da samim time uštedi novac iz proračuna od naknada za nezaposlene. Nepune tri milijarde kuna nije malo novca! To je milijun naknada od po 3.000 kn! To je plaćenih milijun mjeseci nerada!

Možemo li nekako smanjiti tu cijenu nerada i ostaviti nešto više novca za plaćanje rada?

Naravno da možemo, ali tek onda kad HZZ bude aktivna karika koja povezuje poslodavce s radnicima, a ne kao do sada socijalna služba ili Državni zavod za statistiku. Socijalnu službu imamo na drugoj adresi, statistiku automatski radi računalo, a nama treba agencija za zapošljavanje, netko tko će biti plaćan i od poslodavaca i od posloprimaca kako bi radio u njihovom interesu. Poslodavcu su potrebni radnici kako bi mogao realizirati svoje poslovne planove, a posloprimcu je potreban poslodavac koji će mu u zamjenu za njegov rad ili uslugu isplatiti plaću. Ako HZZ nije u stanju uskladiti potrebe ove dvije partnerske strane za godišnji budžet od skoro 3 milijarde kuna iliti milijun mjesečnih naknada, i jedni i drugi bi mu trebali otkazati suradnju! Bar tako to zdrava logika nalaže.

U zemlji u kojoj u isto vrijeme nedostaje radnika i ima puno nezaposlenih, nešto ne štima!

Neke očite nelogičnosti

Ekonomski institut u suradnji s portalom Moj Posao kroz OVI (Online Vacancy Index) duži niz godina prati potražnju za radom. I kao što sam na samom početku rekao, potražnja postoji – od potrebe za beračima jabuka, kuharima, čistačima, radnicima u sigurnosti, vozačima, zidarima, frizerima pa sve do prodavača i drugih. OVI indeks je za srpanj 2017. godine veći za 38% u odnosu na isti mjesec prošle godine što znači da je potražnja poslodavaca za radnicima putem „online“ oglasa za toliko veća. Zanimljivo je usporediti iste periode godine i podatak da je unatoč povećanju potražnje za radom od 38%, broj izlazaka s evidencije nezaposlenih u srpnju ove godine manji za 19% u odnosu na srpanj prošle godine.

Je li to cjelokupan HZZ bio cijelo ljeto na kolektivnom godišnjem odmoru? Ili im je pao sustav? Međutim, ukupan broj nezaposlenih je ipak manji gledamo li proteklu godinu u cijelosti – za oko 20%, što je nekih 45.000 ljudi – skoro onoliko koliko nam je mladih "zbrisalo" u Njemačku i Irsku.

Netko bi pomislio da je problem teškog spajanja radnika s poslodavcima teritorijalna udaljenost, ali i tu statistika samog HZZ-a kaže sljedeće: najveći broj nezaposlenih je u Splitsko-dalmatinskoj, Zagrebačkoj i Osječko-baranjskoj županiji. Pa upravo tu i treba najviše radnika, počevši od potreba u turizmu, preko bezbroj mogućnosti milijunskoga grada pa do slavonskih neobranih jabuka. Upravo odatle izvire stalno rastuća potražnja za radnicima. Ako već nije pao sustav – treba li djelatnike HZZ-a poslati na tečaj geografije?

Država svojim uplitanjem pravi štetu

Sagledamo li ovakav HZZ kroz prizmu cjelokupnog sustava i učinkovitosti javnog sektora, ispadam naivan što sam se čudio ovim iracionalnostima. HZZ se samo uklapa u totalno sivilo javnog aparata te svojom neefikasnošću samo potvrđuje činjenicu da se država ne treba previše uplitati u tržište; kako u tržište roba i usluga, tako ni u tržište rada. Ne treba puno logike da bi se zaključilo da je neefikasna i da uzroči svima štetu. Šteta je tri milijarde kuna plaćenog nerada, jer se za taj novac može i treba puno bolje.

Također, šteta je u poruci koju od države dobivamo. Zašto bi netko radio kad je nerad tako dobro plaćen? I šteta je u odgoju djece i mladih – koji će, a što drugo, nego oponašati svoje roditelje.