Produženje dobne granice za odlazak u mirovinu nema previše smisla u zemlji gdje samo 15,5 posto umirovljenika ima puni radni staž.

"Kada ljudi shvate da mogu izglasati sebi novac, to će biti najava kraja republike", poznate su riječi Benjamina Franklina, jednog od osnivača SAD-a.

Ako bismo sudili po toj mudroj izreci, onda Hrvatska nikada nije ni bila republika jer ovdje velika većina glasača na izborima glasa za stranku koja je njima obećala ili "sredila" radno mjesto u državnoj službi ili tvrtki, ili nekome iz njihove obitelji, ili koja ih je na bilo koji način materijalno zadužila. Hrvatska je po tom opisu od starta mrtva kao građanska republika.

Nije teško "izglasati" više novca, problem je što taj novac netko mora zaraditi. Još je veći problem kad je više onih koji izglasavaju sebi materijalne povlastice, a manje onih koji moraju zaraditi za njihove materijalne povlastice. To nužno, silom zakona fizike, mora dovesti vrlo brzo do preopterećenja onog manjeg, potlačenog dijela stanovništva, a zatim do nedostatka ne samo povlastica za one koji su sebi izglasali plaće i radna mjesta, već i onih temeljnih funkcija koje država ima. Na primjer, mirovine.

Da pojednostavim do kraja, kad ponestane novca, nadrapat će oni najmanje krivi. To su ljudi koji su radili cijeli život i na kraju jedva životare ili ovise o pomoći svoje djece da bi preživjeli posljednje godine svojih života. Zbog poboljšanja životnih uvjeta - do kojih je došlo uslijed globalizacije i napretka zapadnog svijeta pa se moralo nekako odraziti i na nas - živimo sve dulje. Danas je prosječni životni vijek u Hrvatskoj 15 godina duži nego što je bio 1961. godine. I to je, naravno, utjecalo na veći udio umirovljenika. Plus, ne smijemo smaknuti s uma i radne navike u Hrvata. Samo 15,5 posto hrvatskih umirovljenika ima puni radni staž. Prosječni građanin Hrvatske radi 9,5 godina kraće od prosječnog građanina Švedske.

Ova HDZ-ova reforma mirovinskog sustava zapravo nije reforma nego krpanje koje nema ni previše smisla jer ljudi svejedno većinom idu u mirovinu prije nego što dođu do predviđene dobne granice, često ih i sama država šalje ranije u mirovinu jer nema za njih drugog rješenja. Skoro svi (99%) prijevremeni umirovljenici nisu to postali svojevoljno, što je još jedan vrlo zabrinjavajući podatak jer u razvijenim društvima ljudi sve češće idu svojevoljno ranije u mirovinu (u 40-ima ili 50-ima), kada ostvare dovoljnu štednju za ostatak života.

To bi zapravo trebao biti cilj, a ne krpanje lošeg i neodrživog mirovinskog sustava. To je moguće postići samo ukidanjem HZMO-a kao obaveznog fonda, dopustiti radnicima da sami biraju što će sa svojim zarađenim novcem raditi, koliki dio plaće će stavljati na štednju i u koji fond. To bi sve trebalo biti na pojedincu - neka ljudi sami preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost. Siguran sam da bi velika većina bolje živjela u starosti nego ovako. Za one koji ne uspiju uštedjeti dovoljno - da netko ne kaže da sam brutalan i nemilosrdan - naravno da takve ne smijemo pustiti da umru od gladi, u tom slučaju postoji socijalna država koja bi osigurala potrebni minimum. To bi bilo ukupno puno bolje i jeftinije rješenje jer ovako gotovo svi umirovljenici (osim onih povlaštenih) osuđeni su na socijalni minimum, bez obzira na to što bi neki od njih tijekom života sigurno bolje uštedjeli svoj novac za mirovinu - samo da su mogli birati.

U ovakvom sustavu povlašteni su samo najbogatiji - oni će se sigurno snaći bez obzira na visinu mirovine jer su u mogućnosti posebno štedjeti tijekom radnog vijeka. Oni s nižim primanjima to ne mogu, nego ovise o državnoj dobroti.

Što rade sindikati? Umjesto da traže individualizaciju i privatizaciju mirovinskog sustava, oni se bore za još veću rupu. Raniji odlazak u mirovinu, naravno, većini dobro zvuči, ali razmislite koliko će ta mirovina iznositi i kako ćete od nje živjeti. Raniji odlazak u mirovinu može biti dobar samo onda kad znate da ste uštedjeli dovoljno novca.

Kao što nijedan narod ne može na izborima "izglasati" da postane bogat, tako se ne može "izglasati" na referendumu da prije idemo u mirovinu i da one budu visoke. Ako ovisimo o državi, onda jedno isključuje drugo, a vrlo lako moguće ostajemo i bez jednoga i bez drugoga jer to nije stvar nečije dobre volje.

Reforma mirovinskog sustava neće donijeti ništa dobroga, samo može nakratko odgoditi erupciju problema. Ali referendum protiv nje je još besmisleniji jer postavlja zahtjev koji je neodrživ.