Na blogu Tko je John Galt? anonimni autor objavio je dva citata klasično liberalnog teoretičara Ludwiga von Misesa o secesiji i pravu na samoodređenje povezavši ih s aktualnim pitanjem Katalonije. Prvi citat je iz Misesove knjige "Liberalizam" (1927):

"Pravo samoodređenja u odnosu na pitanje članstva u državi znači, kad god bi stanovnici određenog teritorija, bez obzira na to radi li se o jednom selu, cijelom okrugu ili nizu susjednih okruga, slobodno proveli plebiscit da više ne žele ostati ujedinjeni s državom kojoj su dotad pripadali, već žele formirati samostalnu državu ili se pridružiti nekoj drugoj državi, njihove se želje moraju poštivati."

Drugi citat je izvukao iz knjige "Svemoguća vlada: nastanak totalne države i totalnog rata" (1943):

"Nacija, dakle, nema pravo reći pokrajini: ti pripadaš meni, želim vas odvesti. Pokrajina se sastoji od svojih stanovnika. Ako se netko ima pravo očitovati u ovom slučaju, to su ti stanovnici. Granični sporovi trebaju biti riješeni plebiscitima."

Mislim da su ovi citati izvučeni iz puno šireg konteksta i žao mi je što je navedeni blog, koji je inače jako dobar, propustio objasniti cijeli kontekst. Kao što objašnjava i sam Mises u knjizi "Svemoguća vlada...", on je pitanje samoodređenja preuzeo od starih liberala iz 19. stoljeća. To je stara liberalna ideja da svaka skupina, do one najsitnije, ima pravo odrediti u kojoj će državi živjeti. Prema toj filozofiji naciju ne određuje ni zajednički jezik ni teritorij ni povijesno-zemljopisni razlozi, već isključivo iskazana želja određene skupine ljudi da žive u zajedničkoj državi.

Međutim, kao što i sam Mises priznaje u svom djelu 1943. taj je stari liberalni princip propao, ali ne zato što on nije ispravan ili zato što su stari liberali pogriješili. On je propao zato što države nisu uređene po ostalim liberalnim principima. U "idealnoj državi" kakvu je zagovarao Mises kao i mnogi prije njega, država nije sredstvo za preraspodjelu imovine niti zaštite bilo kojeg subjekta na tržištu od konkurencije.

U idealnom liberalnom svijetu državne granice su samo simbolične. One postoje na karti, ali nema nikakvih carinskih tarifa na uvoz robe iz jedne države u drugu. Nema državnih poticaja određenim subjektima da bi bili konkurentniji prema konkurenciji izvana. Nema nikakve diskriminacije stranaca od strane lokalne uprave ili policije. Nema kvota na uvoz robe, usluga niti na imigraciju. Svatko može slobodno prijeći iz jedne države u drugu. Država nema ništa s obrazovanjem, zdravstvom, mirovinama. Sve je prepušteno realnom sektoru i tržištu, a jedina svrha države je biti "noćni čuvar" koji nema gotovo nikakvu ulogu u životu ljudi. Minimalna lokalna uprava se brine o javnoj infrastrukturi, policija čuva sigurnost i mir, a pravosuđe služi kao arbitar koji kažnjava prevarante, lopove i nasilnike.

Za takav, minarhistički državni aparat porez je minimalan jer država nema nikakvih ulaganja izvan svojih uskih i točno određenih djelatnosti. Razlika između dviju država je simbolična, kao i njihova vlast. U takvom svijetu bilo bi potpuno svejedno ako se stanovnici Istre sutra odluče odcijepiti od Hrvatske jer bismo mi i dalje, kao i dosad, bez ikakvih barijera mogli slobodno ići u Istru na ljetovanje, trgovanje s istarskim proizvođačima i trgovcima bilo bi potpuno isto, a od njihovog poreza ionako ne bismo imali ništa kad država ne bi služila za preraspodjelu novca. Jedina razlika bila bi u zastavi na službenim zgradama i u natpisu na granici te na službenim dokumentima stanovnika. Ništa više! U takvom svijetu, u kojem bi sve države bile minarhističke, ne bi postojala potreba za vojskom.

Međutim, mi ne živimo u takvom svijetu. U ovakvom, etatističkom svijetu gdje je primarna svrha države "zaštita" domaćeg stanovništva od stranaca (protekcionizam) i preraspodjela imovine (proračun), granice su užasno bitne i vrlo često uzrok prijepora i sukoba koji mogu imati kobne posljedice za veliki broj ljudi. Princip samoodređenja, čiji su pobornici bili stari liberali, doveo je do cijelog niza ratova, krvavih sukoba i nezadovoljstava diljem Europe. Mises je 1943. ispravno primijetio ustvrdivši:

"Ipak, bilo bi pogrešno reći da liberalizam nije uspio na ovom području. Prijedlozi liberalizma za suživot i suradnju nacija i država samo su dio ukupnog liberalnog programa. Mogu se realizirati i funkcionirati samo unutar liberalnog svijeta. Glavna izvrsnost liberalne sheme društvene, ekonomske i političke organizacije upravo je to - što ona čini mirnu suradnju nacija mogućom. Nije nedostatak liberalnog programa za međunarodni mir što se on ne može ostvariti unutar antiliberalnog svijeta i mora propasti u doba intervencionizma i socijalizma."

Drugim riječima, apsolutno je moralno reći da neka skupina ima pravo na samoodređenje. Međutim, to pravo automatski u današnjem svijetu povlači za sobom niz pitanja važnih za one druge, susjedne skupine. Na primjer, po načelu samoodređenja kakvo su zastupali stari liberali, stanovnici dijela Hrvatske koji su proglasili SAO Krajinu imali su puno pravo da se odcijepe te im je Hrvatska to pravo uskratila. To bi bio zaključak na razini svih onih koji se na ovaj stari liberalni princip pozivaju u slučaju Katalonije. Ali oni potpuno zanemaruju kontekst toga što su liberali to pravo davali u sklopu puno šireg programa. Da je SAO Krajina dobila državu 1991. Hrvatska bi i danas vjerojatno imala ogromne probleme prilikom prolaska robe i ljudi od Zagreba do Splita. Imali bismo na putu drugu državu koja bi nam lakši i brži prolazak uvjetovala maltretiranjem na granici i vjerojatno naplaćivala posebne takse. I to je samo jedan od problema. Zato što ne živimo u svijetu kakav su predlagali stari liberali pa ne možemo uzeti samo jedan segment iz njihovog programa i pozivati se na njega dok odbacujemo sve ostale segmente tog istog programa.

Prema tom istom pravu na samoodređenje Republika Srpska bi se odmah sutra odcijepila od BiH, a ubrzo zatim i Hrvati u Hercegovini. Sljedeće pitanje koje bi se postavilo, što s onim mjestima u Republici Srpskoj gdje žive Bošnjaci i Hrvati, što s onim mjestima u Hercegovini gdje žive Bošnjaci ili Srbi, što s onim mjestima u ostatku BiH gdje žive Srbi ili Hrvati? I oni bi, po istom principu, imali pravo na samoodređenje. Zbog rascjepkanosti teritorija i još niza drugih razloga, rat bi bio neizbježan. A BiH je samo jedan primjer, slične stvari bi se događale diljem Balkana.

Liberalne škole su se kasnije mijenjale prilagođavajući svoje prijedloge aktualnim događajima u svijetu, pa se tako i pravo na samoodređenje s vremenom zamijenilo međunarodnim poretkom i funkcioniranjem vladavine prava. Većina današnjih liberala više ne predlaže minarhističku državu kakvu je predlagao Mises i mnogi prije njega. Već su F.A. Hayek i Milton Friedman odustali od takve države prihvativši princip da država mora financijski pomagati siromašnima, da država mora sudjelovati u obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti itd. Danas liberali više ne postavljaju pitanje ima li država pravo preraspoređivati novac građana, nego se zalažu da ta preraspodjela bude u što manjem opsegu i da se ograniči odnosno obuzda.

Možemo raspravljati o tome kakva bi država bila bolja - minarhistička ili ovakva kakve su danas cijelom svijetu i ja ću se složiti da bi svijet bio bolji da su se slušali stari liberali. Međutim, u ovakvom svijetu potpuno je pogrešno uzeti samo jedan izolirani segment minarhizma i pokušati ga primijeniti na ovo što sad imamo. Ako bismo slijepo pratili samo princip samoodređenja, dobili bismo cijeli niz novih ratova u svijetu. Zato se uz samoodređenje treba poštivati i pravni poredak svake države, a Ustav je njen temeljni dokument. Međunarodna zajednica je ispravno postupila što poštuje integritet i očuvanje vladavine prava u Španjolskoj jer samo takav princip je kakav-takav jamac mira u današnjem svijetu. Povlačenje paralela između Misesovog pisanja o samoodređenju i aktualnog pitanja samostalnosti Katalonije stoga je površno i može dovesti u zabludu.